“Zamisli“ šapće mi Verica

…

„Ljudska priroda je tek jedan eksperiment.“ Verica ne voli svoje ime, inzistira da ju zovem N puta N minus 1 podijeljena s 2, iako postoje potencijalni sintaksički problemi s imenima takve složenosti ja poštujem njenu želju. Zovem ju N puta N minus 1 podijeljena sa 2. Upravo tako mi se predstavila kad sam ju upoznala, prije nego što sam saznala kako se stvarno zove. Verica nije jedno od imena s kojim bi bilo problematično živjeti. Verica je zapravo na listi najljepših imena za koje znam. Pretpostavljam da se nisam usudila pitati što je problematično s imenom Verica.

Prihvatila sam da ju zovem N puta N minus 1 podijeljena s 2 i činilo se da joj to odgovara, te da ju to ime uzbuđuje na prikladan način.Tek kad sam slučajno vidjela neke njene račune saznala sam stvarno ime. Koliko neko ime može bit stvarno? Da li su imena dio lijepih snova, ili noćnih mora? Kad sam ju prvi put zazvala stvarnim imenom skočila je i dugo stajala ispred mene s pogledom vola ispred crvene plastične vrećice, prije nego što me gurnula u kut kuhinje, izvukala sam se prijeteći joj nožem kojim sam sjeckala luk. Zavapila je vrisakom koji je izbušio i mene i zidove, rupe su bile vidljive nekoliko sekundi, a zatim se smirila i sve je bilo gotovo, sasvim mirno mi je otela nož, stala uz kuhinjski pult i preuzela sjeckanje luka. Ni danas mi nije jasno zašto susjedi nisu reagirali i pritekli u pomoć. A pretpostavljam da je Veričina reakcija bila upućena samo meni, unutar naše intimne sfere, našeg svijeta, dimenzije, odnosa, čega li?.Da, cijela stvar između nje i mene možda postoji jedino među nama. Da, konačno je pronašla nekog ko ju nije podsjećao na razloge zbog kojih je mrzila stvarno ime i ona i ja smo ušle u druge osobe i drugu stvarnost, stvarnost N puta N minus 1 podijeljenu s 2, stvarnost osobe koja se puni onim što bi trebalo da bude a nije.

Takve stvari se događaju posebno studentima umjetnosti. Takva, matematički oblikovana, imena su im se činila orijentalno mudra. Ta imena se mogu shvatiti bilo kako, u nepoznanice tih formula moguće je umetnuti bilo što i u sljedećem se trenutku naći s potpuno neočekivanim odgovorom. Da, ponekad kad sam najviše od svega poželjela da joj šapnem Verice, znala sam zadrhtati, i zamuckujući ipak šapnuti svakakve tepave intimne varijacije: “N podijeliti sa 2 puta minus 1”. “Dva minus N puta 1 podijeljeno sa …”, “N minus 2 minus 1 puta više od čega?”.

Za nju je svako novo ime postajalo nova sloboda. Počela sam skupljati sastojke imen tvari. Posebno se sjećam kako sam jednom sve smiješala i izgovorila ime što je moguće pogrešnije, “Jedan minus nula minus 1 minus nula”, ko zna? Bilo je grubo. Ipak, čini se da to ništa nije promijenilo. Uhvatila me je za ramena, kao i obično, drhteći preko njih, zatvarajući mi usta na vrijeme, zjenicama. Napokon se uvenula nadamnom s lijepim malim uzdahom, predeći poput mačke. A i ja sam ležeći osjetila neku vrstu ljubavi gdje (ili kad) imena nisu bitna, možda čak nije ni važno da sam tu, pomislila sam. I to je, u dvostrukom smislu, bila skroz oslobađajuća misao.

“Zamisli, ljudi uistinu jesu prirodni eksperiment”, ponavlja N puta N minus 1 podijeljena s 2, i tako me istrese iz vreće starih uspomena…

DVADESETI SIJEČNJA RANO JUTRO

“Ako se 20. Travnja začne nešto ljudsko, hoće li se to roditi 20. Siječnja naredne godine?“
Uzvikujem nakon što sam dvogledom neko vrijeme zurila u naša bedra i listove ispred nas, uz čudan fenomen trnjenja, odmah ispod nožnih prstiju, koje se pojavilo nakon što smo se probudile, i koji se mora dalje istraživati. Može li to biti doživljavati nedoživljene osjećaje? Ili je to samo obična pojava, one uobičajene vrste? Ne nešto iz Biblije, ne trač brbljavih ljudi okolo ili slogani na plakatima na uglovima ulica i na televiziji. Moramo smo biti na sigurnom prije nego što se počastimo ukusnim doručkom.
Dah djetinjstva me golica, prepoznajem drhtaj i potres, moram biti strpljiviva s dvogledom pred očima, sve je u malim bljeskovima. Kad se nas dvije, Drhtavica i Potresica, donekle dogovorimo o omjeru snaga, tad će kaos prestati i uvećane slike stvarnosti će se zalijepiti na mrežnicu.

“Dvadesetog travnja i siječnja ništa sebi ne uskraćujete. “Namjeravaš li dovršiti moj tok misli?” kaže N puta N minus 1 podijeljena sa 2 nakon što sam joj neko vrijeme držala nadlakticu, kopkajući mi nos, kao što bi svaka djevojka i trebala kopkati u vrijeme kad se dogodađa ovo što se dogoađa, na tabanima ispod naših prstiju. Grize me za ušnu resicu dok mi ruka slijepo pipa ispred očiju u potrazi za podešavaču na dvogledu.
“Pogledaj!”
“Nema na čemu”
“O MOJ BOŽE”
“Što?”
“Tako lijepo!”
“Vidjela sam tisuću takvih stvari! To je svakodnevni život. Sve naše datoteke. Što je ovo posebno u ovom?”
“To su boje i obrub, poput siluete, poput kose Grete Garbo kad ju svjetlost uhvati s leđa.”
“Pogledaj! N podijeljena na 2!“ tako je često zovem, da ne bi zamuckivala, posegnem opet za dvogledom i vidim gljivu atomske bombe, poput dragulja. “Sve nestaje!”
“Sve dano je nestalo, davno”, uzdiše ona.
“Vraga je.”
“Ne spominji ga, mogao bi se vratiti.“
“Misliš da nas čuje?”
“Ko bi nas slušao?“
“Ljudi kojima su bitne atomske bombe, posteljina i ostalo? I nožni prsti.”
“Ne mislim. Samo nas stavljaju u ormar s etiketom. Nema koristi.”
“Da. To ne zvuči baš hrabro, zar ne?”
“Ne razmišljaj o tom. Bit će novih atomskih bombi i bit će lijepe poput ove, ako ne i sve bolje i bolje” kaže N podijeljenas2 prije nego što će nekoliko minuta istisnuti zrak iz mene.
“Ne bi smo trebale ovako ležati, lijenie, i žaliti za bombama. Hajde da ozbiljno porazgovaramo”
“O čemu”
“O 20 sječanjskih gluposti, naravno! “

Cigla

Bog je poslao Anđela Dželata da me kazni zbog svih nedela koje počinih za života. Na putu do moje sobe Anđelu se zaštucalo. Anđeli ne štucaju kao ljudi. Oni štucaju muziku. Dželati anđeli štucaju nešto tužniju muziku uz pucketanje kao kod starih fonograma. Svi znaju da je tužna muzika najlepša. Teško je presti niti iz vune tišine i plesti pletivo dovoljno gusto da postane zvuk. Još je teže to pletivo ukrojiti u muziku. Teško je ljudima. Anđelima to dođe bez muke, kad neko misli na njih. Neko stalno pominje anđele.

Čovek mora da se rodi da postane kompozitor. Zalud nam volja i predanost da stvaramo muziku ako ne postoji seme u nama koje će da izklija, samo iz sebe i samo zbog sebe. Ljudi znaju da je to seme dar božji. Ali ni dar nije dovoljan. Kompozotor treba i da skupi izvođače, dirigente, producente, tehničare, notne izdavače i, najvažnije, menadžment, pa tek onda da prezentira muziku običanom svetu. Pod uslovom da običan svet kupi kartu za koncert. Tek tad kompozotor može da dokaže da postoji kao kompozitor. Da je onaj koji jest. Muziku je čuo i pre nego ju je komponovao. Nema dileme, muzika je bila u njemu i pre nego što se otvorio i zapisao note. O kakvom se otvaranju radi nije moguće objasniti u dve tri reči. Metaforički rečeno, kompozitor mora da obije sef koji se nalazi negde duboko u njemu. A sefa nema i mora da ga izmisli. To je aksiom: kompozitor nije kompozitor da komponuje, nego da pusti izmišljotinu van da je i drugi ljudi čuju. Muzika nije kao kamen. Kamen ne mora da te lupi u glavu da bi dokazo da postoji. Muzika mora. I kamen je dar od Boga, dar druge vrste. Muzika je božja zahvala ljudima. Bog nije sebičan. On u nama vidi sebe i nema u kome drugom da se ogleda. Mi smo mu jedina slika i prilika. I zato je zahvalan. Anđeli su božanske prirode i satkani su od iste plazme kao i Bog. Ali anđeli su sluge i muzika im nije dar nego tek vetar u želudcu. Njima je svejedno. Oni čuju samo božje zapovesti i ne treba im Dolby redukcija za buku. Anđeli dželati nisu izuzetak. Marljivi su i željni božjih zapovesti. Kao i drugi anđeli, i dželati su pomalo naivni. Samouvereni.

Moj Anđeo Dželat je tako podrigujući svoju tužnu muziku uspeo da me probudi pre nego je stigao u sobu u kojoj sam spavao. Moj san je lopovski lagan. Oprezan. Čuo sam ga na vreme, te uspeo da ukradem celog sebe sa jastuka u času kad je krvnik prolazio kroz prozorsko staklo. Našao je tek dve prazne rupe od mojih nozdrva na podu pokraj kreveta. Našao je i veliko hvala što se umešao u ovu produkciju. U kriminalnom žaru svrstao sam ga u moj simfonijski orkestar, uvrstio u libreto za sledeću operu, postavio za počasnog člana tajnog Ansambla 69, kandidirao za ministra kulture u vladi koju ću kad tad formirati. Ostavio sam mu i blanko ček iz Fonda za mlade i perspektivne umetnike. A kako i ne bih. Ipak je on dželat koji me nije pronašao.

I evo me sad. Sretan. Otvaram se za sledeće nedelo. Zločin je već smišljen. Po već viđenom literarnom obrascu i meni nedostaje novac za stanarinu. Motiv nije teško razumeti. Priznajem, postaću sve što stanodavac hoće. Priznajem i da sam zamislio nešto strašno. Strašan sam kao Putin. Putin i nije neki strašan. Ja sam stoput gori. Kad bih znao, pisao bih memoare i sve slagao. Da zavaram trag. Memoari su duge priče. Ukratko, sve je počelo još pre mog zaćeća. Moja kleptomanija je zapisana u zvezdama. Ne zvezdama Mlečnog puta, nego jedne druge Vaseljene, one pre Velikog praska. Možda i pre toga. Nije ni važno. Čim sam shvatio da nisam abortiran osetio sam želju da dišem. Kad sam napokon prodisao zaplakao sam. Provrištao sam od jada i sreće što napokon dišem. Sećam se da su zidovi u porodilištu bili žuti. Ta boja me smirila. Nakratko. Zatim sam poludeo za majčinim mlekom. Bio sam zadovoljan i presrećan tako nezasit. Dugo. Celu godinu. Bojao sam se pomalo te žeđi jer sam osetio da jačam, da ću prohodati. Da će neko shvatiti kakav sam parazit. Na svakom ćošku Bulevara revolucije vrebale su ostarele prosjakinje i bivše kontese čarajući moje buduće jadove i sreće. Moje krikove i nagrade.

Prvi put sam uhapšen u drugom osnovne. I pre toga sam osećao da moje žudnje nisu legalne. Da nije lepo slabijim od sebe prodavati cigle. Dugo sam pokušavao da se suzdržim. Neuspešno, sve dok me zajedno sa dvojcom starijih dečaka nisu uhvatili u obijanju automobila po komšiluku. Bio sam premlad za popravni dom. Taman uzreo za nauk da je batina iz Raja izašla. Od tad mrzim ideju Raja i umem da se suzdržim. Da pomno planiram i kradem samo na neviđeno. Da postanem neuhvatljiv. Da imam višestruke indetitete i umetne profesije. Um caruje a klade su na otpadu. Što ne postoji naslikam. Zamenim za nešto drugo. Nemam vremena da sve objasnim. Nisam sam.

Kraj

Ovako je govorio Stevo Sokol

… A možda mi je muka zbog ovog velikog neprestanog rata, frontova, mostova, tvrđava, konjica, zrakoplovstva. Možda mi treba neka knjiga o  nekom progresu. Knjiga Moći o tom kako odbiti ono što nam ulične lude mesaje zapovjedaju da činimo. Vjerojatno sad čitam nešto o plaćanju pune cijene za neke još neslućene dramee o sveopštoj mržnji. Ili ne.

Zašto da ljubav uvijek pobjedi?  Čitam na glas knjigu o lovu na ljude … ili o životinjskom svijetu u sred velikog prljavog grada, možda o sljedećem životu, anđelima, demonima, tja, o mojoj borbi. O bacanju kamena s ramena, dogmama, pobunama , živcima i vječnom miru, al u kurcu.

O većoj Njemačkoj, Ogromnoj Rusiji, Božjoj Americi, Sovjetskoj Aziji ,Svetoj Angoli, Fiat Italiji, Običnoj Palestini. Koji grad nije glavni? Jest, svaka država mora postati još veća država. I što tad? !

Ma jok! Šalim se, kome je do pisanja o pisanju. Što čovjek može pisati? Šta i što kritičari i izdavački šefovi najviše vole ocjenjivati visokim ocjenama? Što je to šta obični čovjek sa ulice pita samog sebe? Ee kao ne znaš. Ti si neobična biljka. Prisiljena posegnuti za klišejima i objasnit sve o svemu, na vrijeme.

Najprije priznajem da sanjam o velikom i čudnom cvijetu nitko nikada nigdje vidio nije. O jednoj vrsti Linde.

Referense su na posljednjoj stranici.

Sve pojedine latice su dio cjeline. Vrsta ogromne cvijetne obitelji. Svi naši davno rođeni preci mogu se okoristiti bilo kojom plohom neprerađene sadašnjosti. Mogu se i pojaviti po volji nevidljive budućnosti.

Karakterizacija je stvaranje ličnosti, glavnih i sporednih junaka, iz sveprisutne gomile.

Dobrodošli dragi nepušači!

Letke, dijelite letke :

Fizički simptomi povlačenja nikotina iz vaše krvi su :
glavobolja, bol u stomaku, znojenje,
mahanje praznim rukama i trnci u ostalim udovima.
Depresija. Impotentna nada.

( Lijepa pjesma, zar ne? )

Ova knjiga možda ima nedostatke kao što su prazne i mutne stranice, loše slike, lutajući mrak itd. Ali sve ovo poteklo je iz izvorne ideje koju su svi navodno zaboravili. Hvala na razumijevanju. Nadam se da ćete uživati u procesu očuvanja svega što je preostalo.

Most preko Zlovode (prva verzija)

Radnja započinje na livadi s konjima na kojima jašu prekrasne vile. Najmlađa među njima, Kosjenka, jaše najbržeg konja koji ju odvoji od ostalih te odvede preko širokih ravnica, šuma i brda, sve do grada Legena. Tamo Kosjenka upoznaje Regoča, ogromnog diva koji je cijeli svoj život proveo brojeći kamenje sa srušenih gradskih zidina. Ah!

Arhaični pilići moji. Proučavao sam crne rupe i nije me stid. Sad znam i da se najmanja nedjeljiva čestica, quant, ipak razdjeli i postoji na više mjesta istovremeno. Ovisno od posmatrača, tamo je gdje ju tračimo. Da, tražiti je sinonim sa tračiti.

Globus, svijet, na kojem stoji nebo, je raavna ploča! Mi, ispod neba, pod pritiskom, smo zokruženi iznutra, iz centra stajališta nam, iz sredine oka, ogledala duše nam. Zemlja je skorup, zatvrdla pjena vatre ispod nas. Atlas, univerzum, je živ kao i slonovi i kornjače što ga nose. Sve sfere su lične, interesne, nježne i neponovljivo apstraktne.

Zato se Arhimed onoliko ljutio na vojnike civilizacije. Zato je Platon zahtijevao savršenu državu, zato je ljubav vrela, prije svega. Baš zato je Nefreteta držala grčke Geometričare za dvorske lude i zabavljače. A Sizif u Egiptu nije bio mit, nego beskonačno smiješan vic, nešto kao kretenska psovka, jeba do neba. O astrologiji, raspravljalo se s pticom Iris. Sunce je bilo najviše božanstvo.

Maye na Andima su znale da se zlato pretače direktno iz sunčevih zraka u snijeg planinskih vrhova, pa dalje, niz bujice do rijeka, pa kroz zemlju, do drugog sunca. To jest, umno rečeno, Svemir je ispunjen materijom. Znali su i da je zlato bezvrijedno u Razmjeni, da je korisno samo kao Refleksija. Bogovima treba odgovoriti istom mjerom, smatralo se i u Kini.

Medju forumašima u Rimu Idiotom se nazivao delegat individualista, zasebnjak, ili neko ko je mimo svih, hrabar kao Bog.

Narod u Bosni je uvijek pjevao: “ ZNAM, on ti može kupit i srebro i zlato, al ti nikad neće biti kao nekad sa mnom…stani ili prođi, de tako ti svega!”

Velika je mudrost započeti nešto novo pod suncem. Nešto stameno, drugačije od sveg drugog. Zato su građani autokratski poslušni orgijaši.

Panika se uzgaja kao kultura, kao vinova loza. Bobice se grizu u hladovini uz poeziju. Ima ih mnogo koji sve znaju napamet. Jebiga, uveli su i Monoteizam.

Crnom đavlu je porasla cijena.

Uspostavom Hijerarhije i ultimativnog Znanja i  pojma opšteg Dobra i totalne Dogme, omogučeno je istrebljenje nepoželjnih i nerazumljivih. Ko nije s nami, postao je i opasan. Ali čak ni najcrnija Inkvizicija dugo nije smjela promjeniti realnu sliku, do mora ravnog, svijeta. Giordano Bruno je bio preoštro, ali zasluženo kažnjen. Oprošteno mu je tek nedavne, dvijehiljadite godine gospodnje iz populističkih razloga. Laička nauka zaslužuje lomaču jer je i rušilačka. Ali to sad više nije važno. Svi znaju da nismo Darwin-majmuni i da Muhammed, Jesus i Buddha nisu bili profeti  prije nego je neko pomno zapisao njihove žitnije.

Zaklinjite se rodbinom ali bogom ne smijete!

Više nije važno da Zidane nije najbolji fudbaler u Evropi. Bilo pa prošlo. Baš kao što i nafta uopšte nije crno zlato, ni kapitalizam nije sistem, i nikad neće proraditi, i odvešće nas sve u provaliju komunističkog neo-naturalnog, prirodno zelenog fašizma. A možda i neće… ako izađemo na izbore za Uniu Belogsveta, ako se svi uredno počešljamo i pristojno obučemo, ako poništimo rezolucije varvarskog Zla o meridijanima i paralelama, artiljerijskim azimutima, i ako svi počnemo opet čitati Krležu i Crnjanskog, ili ako se udubimo u životno djelo Meše Selimovića i Ive Andrića, ako poslušamo Silvanu Armenulić u dab miksu s eskimskim jojkanjem. Možda, ko zna, i u mraku kadkad nikne neki divan cvijet.

Ako probudimo nadu, u rujnu joj zoru.

Proleteri su bili i ostali ujedinjeni. Ovo je odlična tema, ova deblokada Globusa, ovo novo zajedništvo. Sve predsjedničke kandidate treba uhapsiti i prije Izbora, zato sto lažu, a ko laže taj i krade, ko krade… Izbornik nema ni kuće, a kamoli Program, on je ludi samoubica. Njegovi ondovi nikad nisu ni bili  monetarni nego privatni, i što su prazniji to su nervozniji i naoružaniji, što je i normalno. Mene se to ne tiče, to nije moj rat.

Naučio sam sinove Ping-pongu i začinio Cezar salatu za još jednu posljednju večeru. Zaljubio sam se u jednu Crvenokosu koja se farba u plavo i izmolio još jednu ogromnu humanitarnu-socijalnu pomoć, te platio račun za online vezu. Život je sjajan , trebalo bi se razmnožiti … !

Jedan Banjalučanin jednom je napisao ovaj stih : “Imaš ruke koje govore!”

Let it roll, have a cigaru! Politika  uništenja mora se usavršiti, sužnji moraju još više raditi. Nema nam  druge nego negodovati. Raspoloženje zavisi od gubitnika, vlasnika Srcaa usamljenih, Venerinih ljubimaca, prosjaka, dezertera.  

Stari Most je zagubljen zauvijek u maglama.

Samo na mjesečini u ponoć, kano sjena ću se privući i kano Mòra ću svečano podsjetiti da je A.G. Matoš još živ. Toliko sam sretan ali ne pleše mi se: “ispalo mi oko – ištjero ga brat, pa nemam noću mira, pa eto ležim bez tankog duplira, bez srodne suze i bez spomenika. U šarmantoj pozi ki moderni poganac, unajmio me stranac, da vam metne lanac. Taj demagog mòrski, urlajući kao vuk ja sam naše malaksale časti zvuk. (Koja je tvoja talasna tužina?) Ko babe kukaju, ko tikve plutaju i novac gutaju, te karizme gladne, sulumćari škoori, mlakonje, mekušci, bezočni panduri, tuđem slugi sluge, tuđe prirepine, meštari moje – tvoje domovine. Put Pakla!”

Izgledamo mi malo čudno u tim žutim trokutićima s zvjezdicama, sele, bezveze nam kroje. Tripiram dane i pozivam na bezvlašće: UPOMOĆ! Here we are and here we gooooo. Čiste savjesti zastupam koncept Velike Banje. Sad smo skupljeni širom svijeta, kao sportska zajebancija, no sikiriki! Nije frka! Sad smo glavni grad Svega, ukidam odmore, makar u Europi, majci diktature i progresa. Večeras, voljeću ko lud. Čarobnih je minus pet celzijevih stepena u mraku današnjice. Navođeni Zeppelinu whish you were here! Uvijek sam bio pametno dijete.

Pljunuo sam grad bez ljubavi, magazine, propagandu, zastavice, novine, duplerice preko cijele stranice! Stigo je ćumur!!!

Glaso ne glaso, stigo je! Ya sam samo jednom glasao, prije dva mjeseca, za Ljevicu, i to samo zato što je Desnica ilegalno dijelila svoje izborne liste mogućim biračima mjesecima prije izbora. Što nije znak da ne marim za opcije dogovaranja i mjenjanja stavova. Dapače! Ali kako se udovoljiti mladiću bez gotovine, kako izabrati manje zlo kad  je na Listi ostalo samo ono najveće? Dvi tri države u jednom Gradu mrkonjiću, a građani u egzilu , raseljena lica, državljani 162ije države?! Svima po svijetu je prekipilo, Ujedinjene nazije razjedinjuju narode! Radujmo se, Božić je! Ustavna kriza je rješena davnog 25. Novembra 1943.

Kao rezultat , Klošari po Oslu glasaju za bolju budućnost još jednog u nizu Foteljaša u gradskoj vladi nekog dalekog  sjajnog Predgrađa.

Nije da ne razumijem situaciju na terenu, ali ju je nemoguće kontrolisati na miran način. Politika u Gradu mi se zgadila. Predlažem da zarollamo. Ali ako se na jednoj Listi u bilo kojem Grafu, u nekoj Zemlji, nalađu i druga Bića, a ne samo naš Čoek, ako ima šanse da  predsjednik komune mi postane Gušter ili neki Maslačak, e onda Glasam i na neviđeno. Dolje izbori bez izbora!!! 

Srce moje samohrano…

XMAX 1874. (po Hamsunu)

Hrana je na stolu i svi su tu . Posluga voli da sjedi u kuhinji. I Podklasa ima svoje rituale . Rituale bez tako jasne strukture kao Nadklasa, ali jednako vesele. Zato se niko i nije iznenadio kad je Martin muž ušao i nazdravio s vinskom flašom. S pijanstvom na  licu za njim se pojavi i Marta, vrišteći od srecće: “Vino za sve, nek svi piju! “.

Morao sam van! Istrčao sam u mrak i primjetio da je Marta izašla za mnom. Izađe i Muž joj. Popeo sam se na krov čardaka i vidio sve Goste što nazdravljaše gore na verandi. Među njima i Martin otac. Gledao je u kćer .

Ya skočih s krova i gadno se povrijedih. Marta pritrča, pa sam joj uspio  predati Prsten kojeg je odbila uzeti prije dvanest godina, kad sam je prvi put zaprosio. Udala se za Pukovnika tad. On je vidio da sam pao i poče se na sav glas smijati, a za njim i večina gostiju na Verandi.  Marta je stisnula prsten u šaku i pridružila  se Mužu.

Ostalo je malo moje krvi na njenoj haljini.

Meni su pomogli moji, meni jednaki. Gore na verandi otvoriše jos tri flaše.

DESET godine kasnije živio sam u Chicago, – obogatio se gradeći Nebodere. Postao sam najbolji arhitekt u branši. Perfektnim danima sam volio ići u Zoo. Jedan Zamljak je radio kao kondukter u Tramvaju. On se mnogo dopisivao s ljudima iz Domovine. Od Njega sam čuo da je Pukovnik poginuo u lovu i istog sam dana odputovao u New York, pa prvim parabrodom za Evropu. MArta me je čekala vec u Liverpooloo. S mojim PRSTENOM na ruci. Sve se tako sretno završilo!

Privatno gorje

Podnaslov: Nova kozmologija divlje galaksije Razgranalog.

Ispod Podnaslova: Putovanje brže od svjetlosti duboko u Spore Zone.

Fizikalni zakoni se daju opustiti u mnogosmjernu širinu. Tamo vani u Transcend pun neslućenih Snaga. Kad čovjek Upletanja probudi Staru Moć proširiće se poput virusa alat Nepromišljenosti kroz um cijele Civilizacije. Nažalost, Druge Snage iza kulisa imaju tamnije snove od mojih. Ustručavaju se raznijeti mi Prostor. Dio mio, Rat je igra karata, varanje i blef. Polako započinjem sastavljati Zaplet. Kako da spasim Svijet prije nego me streljaju?

U međuvremenu… prije nekoliko dana su upozoravali da propast dolazi tek da prođe.

U međuvremenu međuvremena… običnost. Splav nasukan na plaži. Na njemu su dva čovjeka, odjeveni u skupa odijela, mrtvi. Mrtvi muškarci su istočnoeuropski kriminalci, žrtve nečeg što se čini da je banditski hit. Da, osuđeni bez suda. Treba biti jedan korak iza sjene. Dva koraka ispred značenja života na slobodi. Život kao Zauvijek san. Jaovijek. Tek Vječnost u progonstvu.

Istovremeno… u šumi oko jezera u obliku jajeta stoji crvena kuća bogatije i složenije arhitekture od drugih kuća po okolici. Fantazija zamotana u priču unutar otajstva, sportski pametna zapleta, s referencama na Charlesa Dickensa, Edgar Allana Poea, jazz, košarku i mnoge druge stvari.

Za početak… u knjizi čitamo o toplini kamina u velikoj sobi. Priroda vani je previše lijepa da bi je opisivali riječima, razgovor o njoj  bi prekinuo liniju zapleta. Svijetlo u zraku se treba označiti. Sunce još nije zašlo, plavetnilo u zrcalu od vode, podudaranje nepodudarnih boja. Ima onih koji obožavaju Svijet. Ima onih koji ga se boje, oni su obećali da će ga uništi.

Izvan Zakona o hegemoniji čovjeka nad Svim čeka stvorenje zvano Svračak. U dolini vremenskih grobnica, ogroman, razmišlja o strukturama vremena (množina). Svračak čeka. Čita i ne misli. Drži da može držati sudbinu  u svojim rukama i da će satkati odlučujuću Prednost. Zamišlja glazbu koja pluta kroz zrak u sobi. Motzart, naravno. Formira koven užitka. Svi skupa smo uspavane ljepotice, čak kao izgubljeni. Vraćamo se kući u borbi se za kontrolu nad Ostacima.

Gle! Djevojka po imenu Sinkopa uznemireno se izdiže na istaknuto mjesto u Pustari. Žarno poslanje za Posoljenu galaksiju. Ipak, postoji nešto što zabrinjava. Njen optimizam je u opasnosti. Pojaviće se filmski Producent koji želi napeti Sustav, koji izmišlja da je Sinkopa meta zlokobnog prokletstva i da će se izvući jedino ako se ogoli. U Scenarijo se upisuju i druge žene koje umiru od Nečega jer u filmovima svaku ženu opkloli Nešto od čega mora biti spašena. Producenti nisu normalni.

A umjetnost bi mogla biti i otkriće koje će promijeniti naš život zauvijek. Ah! Više od priča o  junacima i brišućim avanturama, zmajevima, prinčevima, zlim čarobnjacima, epičnin fantazijama… ? Nitko ne poznaje ljudsko srce ili tamne strasti koje ga mogu zaustaviti, bolje od Scenarista.

Na drugom katu… ljudi okupljeni oko kreveta s djevojkom lica previše blijedog za život. Njihova jedina Kraljica je na umoru, isijavajući cijanid kroz zatvorene oči. Šest ljudi razmišljaju o njenoj prekrasnoj Duši. Tu je voljena sestra, izmučeni suprug, odana tajnica, ljubavnik i njegova izdana supruga. Nitko ne može pomisliti da je jedan od njih ubojica.

Čitač uz kamin… privremeno pretvoren u zelenog zmaja zbog vlastite sebičnosti i skepticizma, ne može, ni manje ni više, zamisliti gori Vrhunac.

Ova noć će biti najhladnija noć u Sjećanju. Noć što nas uči trikovima o korištenju Vremenskog Vrtloga iz mramorne providne kugle pune sjajnih boja. Naprimjer. Noć koja  vodi u budućnosti. Siječnja 3342.

Crvena Kuća je davno nestaala, jezero i šuma također. U pustinji smo vitaminskog pijeska. Niko ne nadiva imana zemljama ali još uvijek postoje Posjednici, Dušebrižnici i Redovnici zaduženi za oranje. Pojavile su se nove komplikacije dolazkom Novaka (jednina) koji je pobjegao iz Opatije opustošene novim zlim Ratom. Neko mora održati govor i prilagoditi došljaka. Priprema se važna obljetnica. Nemiran ali ne i potresen, jedan od Redovnika prihvata se zadaće kojom će Novak biti proglašen nasljednikom Velikog Vjesnika. Govori o dužnosti riječima samožrtvovanja, misticizma, rasne istine, tajnog zla i javnog dobra. Međ zavodljive i dopadljive fraze plasira Teorije koje Novak mora secirati i ispitivati.  Kakve filozofije se kriju iz sjanih simbola i parola? Koji su to tipovi razmišljanja namamili Posljednji Svijet na urušavanje? I dok Govornik ukazuje na konačnu moralnu poruku nerazumljivim dijalektom, Novak s jezom pomišlja gdje i Ovaj Svijet može završiti.

Niko Vas više ne smije sputavati.

Statistika

Na drugoj strani, ispred Bašče, Modezzy dosegnu kritičnu točku i otkri da ima više snage nego što je predviđeno. Putuje prema legendarnim mjestima u potrazi za nekim mjestom pod jedrima ili suncem. Sunce je neka vrst jedra, dakako. U tom procesu otkriva da Sveovo može biti nešto sasvim drugačije nego što je itko ikada mogao zamisliti. Ali!

Žene Bimoora su još uvijek u okovima. Kćeri porobljenih ratnika brutalno napadaju sve preživjele borce… jedva dišući u tako nastaloj bonaci. Zatučena i prestrašena Modezzy prevladava strah i vraća povjerenje u život. Vratiti se Jedinom čovjeku?! Onom iz Mellote-15-e-Maglice koji je stigao kroz neku vrst portala. Nemam detalja. Onom koji je darovit iscjelitelj iscijelio spolovilo … nema detalja, ovo nije SF priča.

Prošlogodišnja Gallup anketa pokazala je da samo 87% Zemljana vjeruje da je Bog stvorio čovjeka u ovom sadašnjem obliku tek prije 10.000 godina. A Powe Choy anketa budućih forumaša godine, ukazuje da 42% živih stvorova vjeruje da je sav život postoji  od samog početka. Statistika ima prekobrojne živote ili postavlja pogrešna pitanja. Problem je ogroman.

Nema veze.

Iako je sve povezano. Leptirov sindrom i ostale priče. Baš kao što je jedna zaražena osoba može pokrenuti epidemiju gripe, tako jedna pijana vizija, zamah umišljenih krila, podmukla ambicija ili podmetnuta laž, bilo koja riječ, čak i tišina, može uzrokovati novi talas u filozofiji, ili politici, ili modnom trendu i popularnost do tad nepopularnih stavova, biljaka, životinja i kristala, ali i pad ili rast stope kriminala … ili prouzrokovati da čitamo nešto što nikad prije nismo čitali. Srce je svestrano. Ima i pjesma o tom.

Pjesma traje dva sata, zatim Glavni junak ne ide na spavanje. On ide, sve do zore. Namjesto zbogom uvijek šapće: “Ti si meni sve najbolje!”. Glavni junak je dobar momak.

Pjesnik namjerno zanemaruje dosadne granice konsenzusa o stvarnosti, sve u korist boljeg iskustvenog toka, i svoje štete. Želi da ga se svrsta u genijalce nadprosječnih kvaliteta. Da puk klima glavom usred apsurdnih zapleta.

Npr.

Veteran-talenti nose satenske ogrtače profesionalnih boksera podvezane ispod krila. Dok čekaju Poziv Gonga hlade ih vodom iz namočene spužve. U publici su profesionalne drvosječe. Pjesnici su susreli čak i Pessie, nesusretljivu bipolarku, govorili o braku, stvorili obitelj, zabavu za odrasle. I svi, baš svi čekaju Gong!

Publika željna sječe i ružičastog horizonta, no vjetra nema, još uvijek. Kako bi popunili svoje jedra i krenuli, moramo žrtvovati nečiju kćer.

A kako da se ljudska djevojka pretvori u vjetar? Relativno lako. Nastaviće se …

Trnoružica i kamen iz oka krilatog vuka

Ka’je Trnoružici dosadio Princ, zagledala se u me, u kamen iz oka Krilatog Vuka, gore na Slavoluku. Rekla je: Ma tko si ti? I ja bi tako, bila umjetnost.

Sve ću ti objasnit: Priđi i sjedi, pokušat ću opisat čirkušku arenu. Sve započinje mirisom kojeg nema na drugim mjestima, vonj konjskog znoja i urina pomješanog mirisom velikog buketa ljetnjeg cvijeća, čujnog u jednom čudnovato kratkom uzdahu. DA, mirisi se i čuju.

Tvoja publika nije upoznata da miris dolazi iz tajnog rata koji se svakodnevno odvija na piljevini. Publika i cirkuške životinje su jedno te isto. Da bi se životinja naučila nekoj cirkuškoj točki moraš najprije naučiti životinjski jezik, zatim ponovo izučiti i vlastiti jezik, pa korak k povjerenju, pa korak u snagu, pa nazad u povjerenje, i tek si započela biti umjetnik. Mir češ tražiti u sebi, dok iznad tebe vise akrobate na nitima od svjetlosti, razgovarajući trtraljuči jezicima, iza tebe klauni se spotiču preko bačvi a ispred tebe stoji gutač mačeva nagnut unatrag s oštrim čelikom u stomaku. Gradovi i dani tutnjaju pokraj tebe, aplauz kao šum morske pjene, uspjeh i fiasko su dvije strane istog novčića.

Unutar tog žutog kruga pronalaziš neku vježbu kojom ispunjavaš dane i noći, na jeziku u kojem bjes i sreća mogu trčat jedno kraj drugog, u jenodm izrazu. Učiš jahati.

Tvoje konje poznajem dobro, izabrao sam ih iz najboljih ergela, timario i trenirao ih, naučio ih svemu što znaju sad. Kad bičem pukneš kroz zrak razumiće ti želju. Arena je kao neko sunce užareno za slabosti publike i životinja. Umjetnik potvrđuje njihovu predstavu o sebi, zato se međusobno obožavaju. Ja sam sretnik, ja dolazim niodkud, s tvojim novim imenom i zadatkom koji će te očistiti od svih zabluda stvarnog života. Ali to ne može trajati vječno, još pet godina zasigurno, možda deset, trideset. Vječnost je dosadna.

Ponekad vidim labuda gore međ reflektorima. Razumiješ li riječ «ljepota»? Ima li riječ «pokret» neki smisao za tebe? Eto to ti je čirkuš, Lijepota i Pokret ujedinjeni na piljevini.

«O Veliki, ispričaj mi priču o tvojoj familiji!»

«Familija? Ja nemam ni jednu. Ležim sam na ovoj obali i ne sjećam se odakle stižem, i ne znam kud idem!»

Trnoružica računa brže od učitelja i često bude izvedena pred ploču da čita glasno i pokazuje prstom po karti. Koje su četiri najveće rijeke u Sovjetskom Savezu? Volga, Lena, Ob i Jenisej. A četiri velika grada? Moskva, Lenjingrad, Kiev i Gorkij. Kako se zove Republika u kojoj živimo? Ukrajina. Ko je naš najveći neprijatelj? Njemci i imprelijalizam.

Onaj koji uči i samo uči… već je na pola puta do pobjede. Svijetli budućnost.

Prošlost u snu. Trnoružica često sanja isponova san o konju kojeg ne može kontrolisati. Prestrašena je, ne razumije što joj je činiti, ne zna ni ime konju a ni čiji je. Kad pije vodu konjska njuška mu se pozlati a oči zacakle; mora da je jedan od Sinova koji su popadali na Zemlju. Da li je Trnoružica jedina koja ga je pripitomila, jahala i odmarala se na njemu? U snu je bezglasna i nema bič. Kad mu se priblži vidi da je ozlijeđen, na boku mu visi mrtav crv.

Konj je nesvezan na imanju na koje je Trnoružica ušla bez razloga, podigne ruku da baci crva na zemlju i tad čuje tresak nekih vrata i oštre muške glasove i korake u teškim čizmama. I sovino srce zakuca u grudima. Marica (u snu je Trnoružica Marica) nema svoje srce. Marica je glavna junakinja i nitko neće zauzeti njeno mjesto. Sve što će se desiti s njom davno je odlučeno. Marica vidi očevo lice u konjskom, onaj divlji, tužni pogled od kojeg je nekad bježala. Gladi to lijepo lice i tješi se; lice zjevne kao što nitko nije prije zjevnuo nije, otvori vilicu i zatvori, toplo i crveno. Marice nestane unutra i strah joj se ugasi, slobodna pada tamo gdje nema dna da se razbije o, niti kakve umjetnosti za izvedbu, ni uloge za odglumiti. Život je u njoj, bez misli, razurlan. Takva je bila u snu i takav je bio san u konju kojeg niko nije ukrotio.

A negdje daleko u sutonu Pjetao ide u krug po dvoru, ponosan i nenormalno debel. Kao da je odjednom posenilio nakon što mu je harem neobjašnjivo nestao, velika je tuga i ljutnja u njegovom kukurijekanju kad zastane u svojim usamljeničkim mazurka vježbama, podvije nogu ispod sebe i pusti urlik.

Svijet je nepravedan, nepravedan, uskoro će podne, a nepokretne žene se izležavaju povučeno i uživaju u sunčevom toplom mahanju, svako tijelo čuva svoju tišinu, okolo njih odbačene cipele i šalice bez drške, niko nema neki razlog da započne razgovor, jedino se onaj preplašeni pjetao pokreće, i ambarska vrata lupkaju polako na vrućoj promaji, u pozadini pejsaž, ništa se neće uskoro desiti, pustinja ih okružuje kao nježni prsten, hvala ti Bože, za ljeto puno povjerenja, na ovim danima kad se srpovi ne vide tamo gdje su uredno poslagani, tamo su među astalima visokim do koljena, čekaju da režu.

Biće to jako čudna stršina oko nas kad se pšenica pokosi.

Ako Trnoružica ne zaluta u drugu bajku, nastaviću pripovjedati, nakon čaja. Voda mi vrije.

Bitan delirijum (u originalu)

Zamisli da si i ti rođena. Da možeš započeti s nečim, da si u akciji sve dok nas smrt ne rastavi. Zamisli da ti neki anđel sidi na ramenu i govori, neprekidno:
Ako ne razumiju što im to radimo onda im triba to i prestat radit.
Bezvjernici sve objašnjavaju testeronom i riješenje je uvik, dakako, uran.
Beznadežni kažu da duša živi posli smrti, da potencija raste posli svršetka.
Zar nije jednostavnije da gajimo nadu da ne živimo u nekoj zrakoplovnoj kompaniji?
JE!; lakše se leti pod vodom, ali zar da zaboravim da sam komplicirano i nad dimenzialno biće?
Ne mogu zaboraviti da dišem.
Ti si samo jedan ideal lipote.
To si ružno reka.
Ali sad vidiš razliku.
Ali ja neću da znam za ekstreme.
U sredini je najgore.
Što ti imaš među nogama?
Ja sam jednosex, bez izlučevina sam ja.
Za koga radiš?
To je lako zaključiti.Ti ćeš biti mlađa od da stariš, tilo nije pržun, ti si makina i nedostaje ti eliksir, statistički gledano.
Da, ako računaš arapski, ako priznaješ nulu.
Da nema ničeg nije bolje od da ništa nije moguće. Život je neplanirani naboj.
Ja ne ću da mi je bolje.
Hoćeš li da ti je gore?
Zašto moraš govoriti o tom?
Zato što Zemlja nije žena, tek vatra s cool površinom.
Ja ne ću da znam za razliku.

Kraj za početak
Zbogom, ja idem na put! Ako tražiš jubav, ne slušaj me. Ja sam puno čita, a knjige o jubavi sam najviše volia, judi tako lipo pišu o Njoj. Svit je pun Nje! Zbog Nje se posuđuje cukar od neprijatelja. Ona se viori ki zastava uz pute po kojim hodim, smije se i ima crvenu kosu. Nikad mi se ne će vratiti, ali je moguće da zapleše sa mojim sjenama, po zidovima, ulici, iza kantuna. Jubav je sigurno nesigurna, ka divojka na visokim potpeticama. Ulice se prominu zbog Nje, piše u pričama. Ali ne u ovoj! Iako nemam ništa protiv da ljudi plešu tango, ovo je priča o urušenim tvrđavama, o učešću u progresu, o čitanju letaka, i evenualno, o plaćanju pune cjene za izvođenje drame o mržnji. O bacanju kamenja, o dogmatičnim filmovima, revoltu, živcima i vječnom miru. O većoj Njemačkoj, ogromnoj Rusiji, božjoj Americi, Sovjetskoj Aziji, Moćnoj Angoli, prilagođenoj Palestini… Svaka zemlja mora postat bolja zemlja, sasvim prirodno. Ja ne ću da pišem o nekom Beogradu, niti ćelavom San Francisku.
I napisana je najviše na tuđem jeziku i slavi mir. Fabula počinje u ratu, onom Drugom svjetskom, u Bretanji, prolića 1940.
Njemci su umarširali u Pariz.
Ja sam bi sin ribara.
Otac je bio na moru. Brod je potopljen od nekih civilnih akcionaša, crnoberzijanaca, ili neke bezbojne podmornice. Divojke su dolazile u vižitu jednako ka i pri rata. Nikol, ona najlipša, govorila je da moram zaboraviti na rat. Čita sam joj Hemingveja i preskakao jubavne djelove:
Samo idioti umiru za Ameriku!
Smijala se: Zar stvarno mislis da će nas bombardirati!
Jel poznaješ nekog iz Pokreta?
A poznaješ li ti nekog Nazistu?
Imaš li pasoš, zlata?
Krijem jednog Jevreja iz Poljske, tamo ih ubijaju.
Ima sam i brod, mogli smo pobić u Irsku.
Otac ti je bio Njemac, protivio bi se!
Majka mi je Columbijska Ciganka. Ne, niko nas neće ubiti, pogledaj ovo nebo, ni jednog oblaka, mir. Ovo je Zapadno Carstvo, Atlanski ocean, i ako Cherchill izgubi izbore biće kraj rata. U Engleskoj ne vole konzervativne.
Opasno je da pomažeš izbjeglice!

:::::::::

U metafizici, filozofskoj disciplini koja istaržuje pozadinu našeg svijeta, zamišljanje nezamislivog je poznat trik da bi se ustanovilo koliko je neka misao uopšte misao, koliko je ovaj svijet svijet, koji svijetovi postoje pored ovog, i da li postoje? Dalje se argumentuje i o tome da li je neki zamišljeni fenomen samim zamišljanjem i postao ostvaren? I da li je uopšte moguće zamisliti nezamislivo? NPR: Moguće je zamisliti da negdje, u nekom svijetu postoje ljudi sa zelenim krznom namjesto glatke ili normalno dlakave kože. Egzistencija takvih je dakle moguća u nekom zamišljnom svijetu. Na ovom svijetu ne postoji ništa što bi u principu i generalno moglo osporiti mogućnost postojanja takvih ljudi, čak ni neki metafizički faktor nije u stanju postaviti barijeru tako zamišljenim bićima.

:::::::

Onog dana kad su vojnici došli s mora Nikol i ja ležali smo u krevetu. Na brzinu je obukla moj ribarski kombinezon. S kačketom na glavi izgledala je ka zgodan mladić. Nadraženi vojnici je nisu dirali. Ya dobih Camel. Rat nije gotov, pomislih. Cilu slijedeću godinu nismo mogli trgovati, nismo plovili, vlak je bio samo za militiarce, bez voznog reda, telegraf nije radia a radio je bio bez programa. Bili smo slobodni ali siromašni. Morao sam početi pisati o svemu ovom , o ovoj Bretanji. Mnogo godina posli napravili su film po mojim spisima. Smišno! Svit u kojem živimo je Smišan.
Moguće se je i obogatiti čitajući! Ali pustite me da, u međuvremenu, radim nešto bezvremeno tragično. Sve je u Panavision, mnogo nas je rasprodanih. Da ti opišem ugođaj na Premijeri? Najprije, da li ti treba novi posao? Tele-prodaja, Mrežna-razmjena bilih zastava. Da li bi radio-la kao Faraon ili kao Turist? Novac? Niko ne uzima VULO, ona raste na drveću a život je Blagoslov! Publika se identificira! Hajdemo u kino da ćutimo o nečem! Ne, nije moguće pisati u perspektivi, nije moguće biti Tica. MI varamo ili smo prevareni. Umjetnik Milenijum drži govor:

Piši višedimenzionalno! Jedi! Čovik mora biti gladan da bi dobro i pravilno pročita štivo! Mi pisci smo bogati i siti danas. Don Kihot je pobjedio Vjetrenjače. Odisej se vratio Kući. Žena mu Penelopa sad piše Kuhar-knjige, i to jako dobre. Kuruzna zrna, maslinovo ulje i zečiji bataci, jaki mediteranski začini, levanda, ružmarin, koromač, jutica, pomidore i sviježa izvorska voda kufa se dugoooo, satima, a servira s hladnim kefirom. Čitaj glasno: izbjegni lažnu ljubav! Založi se za humanizam u književnosti ili uvedi totalnu prohibiciju. Sjećanja i pripadnost, nasuprot Ani Karenjini i njenoj sudbini. Napiši nastavak. Grof Vronski nije slavno poginuo na frontu, nego u Venecijanskim Javnim Kućama skapao od sifilisa. Bolest čežnje? Teror i mrak.

Danas sam pronašao knjige ispod kapaka, ispisane žarkim crvenim slovima.
Mirno more, More bez valova, More smrti. Tišina. Dok u Metropoli bruji. Svaki dan nova izvjestija. Politika, Ekonomija, Populizam, Marx, Hitler, Metafizika, Jung, Bog i Boginje, Smisao, Život kao cijela Cjelina u Kosmosu i bliže, Moramo li rastaviti lanac da objasnimo kariku, Možemo li izvaditi kariku bez da prekinemo Lanac, Kako onemogučiti produkciju u samodavljenju, Tehnologija i Ideologije. Tehnologija je svjest ideologije a ideologija savjest tehnologije. Da li je Religija podsvijest ili samo dobra vijest, Laž? Istina je kruti trag od ideja. Oslobodi. Što se točkovi brže okreću priroda se više usporava, resursi su ograničeni. Da bi cijeli svijet imao tehnoloski i životni standard Skandinavije morali bi smanjiti ljudsku populaciju za 75 %! Šta s Tigrovima? Nafta, željezo, staklo i beton definiraju pravila igre u lipo i u ružno, ispravno i krivo. Nama ostaje da definišemo vlastite duše gdje i kako stignemo, svim sredstvima. Tehnokratija je Ideologija. Marksizam je Proleterski idejni Promašaj baš kao što je Nacizam Malograđansko Ostvarenje pod Pritiskom Trulog korijenja. Strukturalna racionalizacija. Metropole su jedinke i ćelije za usisavanje moći, iz zemlje, planina, rijeka, trave. Metropole su zabile svoje plugove u mora i minerale, u biljke i seljačke duše, u temelj…asfaltirali su RAJ i otvorili parkirališta, ružičaste hotele, prodavnice i ljuljajuće vruće tačke (swinging hot spot). Ne znamo šta imamo dok sve ne izgubimo, hej farmer, farmer jeba te DDT now,- Joni Mitchell reče. Jest, to je istina, ali sve zavisi ko i kako gleda na sve to, kako se mi sami definišemo, individualno u vremenu i prostoru, i usprkos vremenu i prostoru…? rekoh ya, ti ili on.

Zaratimo svaki put kad pregovaramo o nagradi za MIR. Primopredaja Nagrade je najsloženija ratna operacija te godine. Snajperisti na krovovima, tenkovi na ulicama, kontrole u saobraćaju, sive i kaki uniforme, orlovi, vrane, paravojne formacije, motoristi, breakeri, mrki pogledi, rasna segragacija. Slijedeći Ministar Države možda će biti neko ko ne govori ni jedan strani jezik. Streljaće ljude tajno u podzemnim željeznicama jer mliko iz iste krave nazivaju nekakvim mljekom, i zbog zamjene kruha za hljeb, dobrog za dobro. Viruju propagandi. Čuj, kava u kafani? Domaće pop pjevače i cice je zabranjeno slušati ako niste domaći, a i neizdrživo. EEE DA SAM JA ADAM. Nije često da osjetim da sam na pravom mistu u pravo vrime. Ponekad virujem u sudbinu. Ne onu koju čovik može da uzme u svoje ruke nego onu drugu, nepredvidivu. Uvik onaj osećaj da se na nešto čeka, da će se nešto desiti, da će se nešto prominiti. Sad se upravo tako osjećam, kao posli prvog piva na pola puta prema plesnom podijumu. Ovako mora i da se taj Adam osjećao pred tom Evom. I da nije ove prolazne mladosti booooože kako bi lipo bilo. Ovako ne znamo da cjenimo slobodu, ne znamo kako da se njišemo.

Eva govori, a ja slušam. Imam velike i osećajne uši, slušam i mislim iako bi u ovom času bilo pametnije da se izjasnim, da misli pretvorim u riči. Malo mi je teško da zaokružim usta oko nečeg konkretnog. Ali vježbam, vježbam. Pet minuta s novom Madonom u disku i smučilo mi se, linije mi pobenavile. Počinje u punoj vojnoj opremi a završi na traljavoj tangi, ima očuvano tilo ali malo rošavo. Pokušavam da zamislim kako je drugi muškarci vide. Povući će mo se u separe sa dobrim pogledom i pričati o mogućim i nemogućim stvarima. Gori doli. Ne razumim zašto sam se ovoliko uzbudio zbog Evinog dubokog dekoltea. I zašto sam pomalo zao? Pomokriću se. Na zidu u zahodu neko je napisa: ”Lepo je vreme, danas je nedelja, hrana nije loša, koliko godina ima tvoj pas?”. Ljudska genijalnost je bezgranična, što se vidi i po zidovima. Izvadio sam kemijsku olovku i dopisao: ”Tvoj pas smrdi.”, a onda izgubio inspiraciju, nemam više ništa na srcu. Baba Sera je zaslužila dva dinara i ovaj put.

Nešto će se desiti, kasnije! kaže ona.
Izgleda da stvarno tako misli. Odgovaram neobaveznim:
Ja nikad ne ustajem prijepodne, pogotovo ne nedijom, takav sam ti ja, NE DELAM!
Odjednom me obuze osećaj da sam usrid neke španske sapunice.
Možda zato hoću da ubrzam stvari, da se što prije desi nešto totalno drugačije. Ima i važnijih stvari u životu od grijeha. Atomske bombe, na primjer. Ali svaki put kad sidnem mislit o važnim stvarima na inteligentan način ja popizdim. Neko oko mene uvik zaskriči skroz nezainteresovan za moju koncentraciju, i onda se vratim u moju sapunicu. Proklete mace, mislim dok se penjem uz drvene stube i ponanavljam u sebi psovke o životu i sudbini.
Izgledaš tužan, u čemu je problem?
Nema problema, i ne ću ni da ih imam,- kažem dok mislim da ipak nisam pravi čovik na pravom mistu. Svi imaju neki problem, Eva zna sve o tome, ima iskustva. Ima tako malo prijatelja sa kojima možemo govoriti o nekim stvarima, šapće mi u uho, dečko moj. Probudi se, pada svit. Ruke na mom stomaku nisu više tako ledene. Noge su naučile ples. Doći će i taxi, poslednji put reći će mi da me voli kroz calling. Doći će račun za stanarinu, izbacit će me iz Raja zbog jedinog preostalog grijeha, nule na računu.

I kako u svemu ovom elegantno stariti? Beton beton! Nemoć uz pljuge, spojimo prozu i strast, obogatimo se obostrano, obilježimo ljepotu ljepim pisanjem, tiskajmo bestselere, bijele zube karijesne civilizacije onemoćalih izdajnika, esencijalne priče o porodicama i Bendovima, dovoljno obuhvatnim da obuhvate pitanja vjere, rase, pripadnosti, moderne tehnologije i kako iznaći istinsko iskonsko VRIJEDNO i učini ti ga dijelom stvarnog života? Ništa novo pod neonom u polusvijetu. Dvadesetprvo stoljeće je započelo s početkom veka tako što smo dobili e-mail od Praoca. Neki. Neki od sestre Istine. Dovršili smo svoje davno začete regate u neoliberalizmu, neprestano i euforično međusobno se dopisujući sa strancima s fakulteta moderne umještnosti, historičarima, radilkalno produhovljenim intelektualcima iz državne bezbjednosti, predavačima večernjih škola, Božičnim kupovnim groznicama, crnim tradicionalistima i donatorima Crvenog (ko krv) Križa.

Spasite dicu!

Simboličnost se mistično uzdiže kroz afirmativne slobodne aktivnosti i druge svete krave uvijek nanovo renoviranih ključnih momenata zapleta, slomljenih veza (links) i dobro zamješanih javnih nastupa, koncerata, NE?! To jest, izljeva originalnosti i multimedijalnih simfonija jasnog dijalektičkog i virtuoznog talenta toliko precizno izraženog da svaki dijalog i interakcija postaju besmisleni. Kao i kod Prusta i Krleže, uostalom. Upiti do poslijednje kapi sve privilegije susreta s VIŠIM načinom postojanja, kao emigrant izaći s punim kesama iz centra s mješovitom robom novog svijeta uzaludne slobode izbora, obasjan milošču prezentovane milosti, postati lirično sposoban s odmakom od banalnog. Sresti estradnu zvijezdu, primiti karmu. Ne cerim se zbog humora, već reduciran na veliku Mamu Bosnu, ne podnosim tu vilu Blablabla… izudaranu vjekovnim pesnicama stoljetne sudbe na raskršću i vjetrometinama, umorenu vječnim mješanjem pod silovateljima i ličnim iskustvima običog čovjeka … po Andriću (ma daaaaj). Umjetno pametani, opijeni popularnom kulturom i niskim ambicijama, snovima o vlasti u provinciji, o djeljenju autografa svima koji su dovoljno svjesni da ne traže ništa više od Tvoraca s chic statusom boemske avanti-garde, unucima Petrovića Petra, voditelja kroz programe nepoznatih producenata. Zvijezde su plaćene da sijaju sjaj stvoriteljev. A kao i MTV, i neboder Ujedinjenih Nazia je katedrala maksimalno o(D)slikana Mikelanđelovim kopijama, Pikasima crnobijele, tj. sive, nakaznosti, senzitivno uhroničenim u sekunde svakog tona.

Baglame su tvrde al izvaliću direk. Literarne veličine zakopane na taktičkim mjestima u tekstu o zori naših noći. Iz komiteta gradske bagre napuhanih mudraca i na zapovjed šapćem ti Pamflet o zabavama na liniji fronta između briljantnih karaktera i praznih fotelja koje se i onako ne okreću oko osi. Čemu uzbuđenja i happy end? I kad će mo priznati da nas nije briga za sve ove ljude, zašto bi se naprezali da im i posmrtno damo smisao postojanja kad ONA, što niz bašću džule zalijevati ode, neće ni da čuje. Kad ćemo im oprostiti što smo zatucani u tolikoj mjeri da nam ne pada napamet da posumljamo da ni sami nismo ništa bolji od gazda žicaroša i jadnograđana na Malovelikog mista? Koliko negacija može stati u pitanje koje zahtjeva pozitivan odgovor? Glavni junak je samo HUMAN i s tim je valjalo započeti ovu povijest. Gospodična, večeras slušam THE BULLDOGERS, igram tango s vremenom, uvježbavam se za STVARNOST sa svim velikim slovima! U iskonu opet EVA i jabuke ranke! Pa kaže: O bože ova djeca; ovi novi klinci nisu kao mi, znaju da cijene slobodu, znaju da gluvare. Eva priča, ja slušam. Zbog tog smo izgnani!
Odakle zoveš?
Dobro to znas?
Možeš li doć?
Za petnaest minuta sve je bilo gotovo!
Miss Ambrozija je umarširala u uniformi i nije se prestala uvijati dok joj nisu spale gaće, daj pusti malo jače, pa nismo u operi, anarhija all over. Teško mi je razumjeti kako ovi junaci oko mene dosežu zadovoljštinu, karakter je sudbina, pogled je isti iz svake lože, prokleti kanibali. Kako vrijeme prolazi, dok trepneš, odeeee … na drvenim bijelim cipelama s viiiiiisokim petama. Vječna sudba koju znamo napamet. Deset koraka i nema je na sceni. Deset zapovjedi ukucane na deset kamenih skalina u tami dicso kluba. Čudna šuma je to. Rudi umukni! Šeikovi sinovi smo mi na jarbolima visimo svi!

Djeci ne kažem da sam pobjegao od rata nego raspada Teške industrije u Bosnia. Njima nikad nije dosadno, stalno hoće nove priče. OK. Obnovili smo Industriju ali bez Vajte. Svi Marš u sklonište!

ČOVJEK JE DANAS SVE PRAZNIJI U DUŠI I PLANETU ZEMLJU POLAGANO RUŠI, OD RATA DO RATA, OD VRATA DO VRATA PRESTAJU DA BUDU I MAMA I TATA, ZA LJUBAV TREBA IMAT DUŠU

Ostaće nam samo mrtva mora bez valova, ajte dico u kino, igraju MUTANTI. Dico!!!! Budite sretni da vas nisam odvea na neko egzotično pusto ostrvo BEZ ŠKOLE da se igramo skrivača! Pivaj, moja bivša, sitiš li se dušo moja kako nam je bivalo lipo! THE DJAVOLI, najlipša pisma bila si, nikad sretan nisam bio kao tada, mmm jagode i čokaolada, neka ljubav naša vlada!!!!

Sve ovo oko mene su naši Banski dvori. Unutra su i Banjska kupatila.

Lakše je izučiti tuđu kulturu nego trpjeti svoju. Oko za oko isplakano, srce za srce slomljeno, za tebe sad je kasno, a za mene prerano. Naša muzika je rođena u kolutu dima i s mirom. Kod još nije provaljen.
Prije svakog rata bila je neka ljubavna pričica… bez tiraža.
Hoćeš li ubrzo odputovati?
NE ZNAM, zaboravi rat! Čitaj dalje!
Gotovo je, kraj! Zbogom oružje i bi svetlost i cveće, posvuda!
Nismo izbjegli! A i zašto bi? Orlovi se vole u padu.
Zato hoću da izgradim ZID oko sjevernog pola. Svijet je strana sila i invazija je počela. Svijet je jedan komšiluk i tamo su zauzeti sami sobom kao i MI. Ali s opasnijim namjerama. Neko je oko nas kome je mrijeti. Mogli bi zamoliti komuniste, pričati s Judom, trebaju nam prijatelji u svijetu, da pomognu kad zavedu Diktauru. Samo da Sunce ne eksplodira prije vremena. Evropa je intergalaktički projekat. Gradimo Brod, putujemo polako, koristimo resurse svake planete na koju sletimo. Ljudi će dobiti Znanje o svemu tek kad odletimo. Sad ih dresiramo da žive sa nama. Pokazaćemo im naš humanistički obraz, ne ćemo ih koristiti kao pokusne kuniće ili kao Robove. SVE što je moguće za nas jeste i za njih. Umjetnost mogu da čine koliko im je volja ali da ima neke koristi od toga, to su sami izmislili. Umjenost je neupotrebljiva na Zemlji. Ovdje nam treba MEMORIJA a ne nešto neopisivo. Civilizacije su neprirodne. MI gradimo zajednicu na nekom drugom mistu, međ dugama i varkama, u vakumu.

Ali kako to nekom objasniti!!!