“Zamisli“ šapće mi Verica

„Ljudska priroda je tek jedan eksperiment.“ Verica ne voli svoje ime, inzistira da ju zovem N puta N minus 1 podijeljena s 2, iako postoje potencijalni sintaksički problemi s imenima takve složenosti ja poštujem njenu želju. Zovem ju N puta N minus 1 podijeljena sa 2. Upravo tako mi se predstavila kad sam ju upoznala, prije nego što sam saznala kako se stvarno zove. Verica nije jedno od imena s kojim bi bilo problematično živjeti. Verica je zapravo na listi najljepših imena za koje znam. Pretpostavljam da se nisam usudila pitati što je problematično s imenom Verica.

Prihvatila sam da ju zovem N puta N minus 1 podijeljena s 2 i činilo se da joj to odgovara, te da ju to ime uzbuđuje na prikladan način.Tek kad sam slučajno vidjela neke njene račune saznala sam stvarno ime. Koliko neko ime može bit stvarno? Da li su imena dio lijepih snova, ili noćnih mora? Kad sam ju prvi put zazvala stvarnim imenom skočila je i dugo stajala ispred mene s pogledom vola ispred crvene plastične vrećice, prije nego što me gurnula u kut kuhinje, izvukala sam se prijeteći joj nožem kojim sam sjeckala luk. Zavapila je vrisakom koji je izbušio i mene i zidove, rupe su bile vidljive nekoliko sekundi, a zatim se smirila i sve je bilo gotovo, sasvim mirno mi je otela nož, stala uz kuhinjski pult i preuzela sjeckanje luka. Ni danas mi nije jasno zašto susjedi nisu reagirali i pritekli u pomoć. A pretpostavljam da je Veričina reakcija bila upućena samo meni, unutar naše intimne sfere, našeg svijeta, dimenzije, odnosa, čega li?.Da, cijela stvar između nje i mene možda postoji jedino među nama. Da, konačno je pronašla nekog ko ju nije podsjećao na razloge zbog kojih je mrzila stvarno ime i ona i ja smo ušle u druge osobe i drugu stvarnost, stvarnost N puta N minus 1 podijeljenu s 2, stvarnost osobe koja se puni onim što bi trebalo da bude a nije.

Takve stvari se događaju posebno studentima umjetnosti. Takva, matematički oblikovana, imena su im se činila orijentalno mudra. Ta imena se mogu shvatiti bilo kako, u nepoznanice tih formula moguće je umetnuti bilo što i u sljedećem se trenutku naći s potpuno neočekivanim odgovorom. Da, ponekad kad sam najviše od svega poželjela da joj šapnem Verice, znala sam zadrhtati, i zamuckujući ipak šapnuti svakakve tepave intimne varijacije: “N podijeliti sa 2 puta minus 1”. “Dva minus N puta 1 podijeljeno sa …”, “N minus 2 minus 1 puta više od čega?”.


Za nju je svako novo ime postajalo nova sloboda. Počela sam skupljati sastojke imen tvari. Posebno se sjećam kako sam jednom sve smiješala i izgovorila ime što je moguće pogrešnije, “Jedan minus nula minus 1 minus nula”, ko zna? Bilo je grubo. Ipak, čini se da to ništa nije promijenilo. Uhvatila me je za ramena, kao i obično, drhteći preko njih, zatvarajući mi usta na vrijeme, zjenicama. Napokon se uvenula nadamnom s lijepim malim uzdahom, predeći poput mačke. A i ja sam ležeći osjetila neku vrstu ljubavi gdje (ili kad) imena nisu bitna, možda čak nije ni važno da sam tu, pomislila sam. I to je, u dvostrukom smislu, bila skroz oslobađajuća misao.


“Zamisli, ljudi uistinu jesu prirodni eksperiment”, ponavlja N puta N minus 1 podijeljena s 2, i tako me istrese iz vreće starih uspomena…

DVADESETI SIJEČNJA RANO JUTRO


“Ako se 20. Travnja začne nešto ljudsko, hoće li se to roditi 20. Siječnja naredne godine?“
Uzvikujem nakon što sam dvogledom neko vrijeme zurila u naša bedra i listove ispred nas, uz čudan fenomen trnjenja, odmah ispod nožnih prstiju, koje se pojavilo nakon što smo se probudile, i koji se mora dalje istraživati. Može li to biti doživljavati nedoživljene osjećaje? Ili je to samo obična pojava, one uobičajene vrste? Ne nešto iz Biblije, ne trač brbljavih ljudi okolo ili slogani na plakatima na uglovima ulica i na televiziji. Moramo smo biti na sigurnom prije nego što se počastimo ukusnim doručkom.
Dah djetinjstva me golica, prepoznajem drhtaj i potres, moram biti strpljiviva s dvogledom pred očima, sve je u malim bljeskovima. Kad se nas dvije, Drhtavica i Potresica, donekle dogovorimo o omjeru snaga, tad će kaos prestati i uvećane slike stvarnosti će se zalijepiti na mrežnicu.

“Dvadesetog travnja i siječnja ništa sebi ne uskraćujete. “Namjeravaš li dovršiti moj tok misli?” kaže N puta N minus 1 podijeljena sa 2 nakon što sam joj neko vrijeme držala nadlakticu, kopkajući mi nos, kao što bi svaka djevojka i trebala kopkati u vrijeme kad se dogodađa ovo što se dogoađa, na tabanima ispod naših prstiju. Grize me za ušnu resicu dok mi ruka slijepo pipa ispred očiju u potrazi za podešavaču na dvogledu.
“Pogledaj!”
“Nema na čemu”
“O MOJ BOŽE”
“Što?”
“Tako lijepo!”
“Vidjela sam tisuću takvih stvari! To je svakodnevni život. Sve naše datoteke. Što je ovo posebno u ovom?”
“To su boje i obrub, poput siluete, poput kose Grete Garbo kad ju svjetlost uhvati s leđa.”
“Pogledaj! N podijeljena na 2!“ tako je često zovem, da ne bi zamuckivala, posegnem opet za dvogledom i vidim gljivu atomske bombe, poput dragulja. “Sve nestaje!”
“Sve dano je nestalo, davno”, uzdiše ona.
“Vraga je.”
“Ne spominji ga, mogao bi se vratiti.“
“Misliš da nas čuje?”
“Ko bi nas slušao?“
“Ljudi kojima su bitne atomske bombe, posteljina i ostalo? I nožni prsti.”
“Ne mislim. Samo nas stavljaju u ormar s etiketom. Nema koristi.”
“Da. To ne zvuči baš hrabro, zar ne?”
“Ne razmišljaj o tom. Bit će novih atomskih bombi i bit će lijepe poput ove, ako ne i sve bolje i bolje” kaže N podijeljenas2 prije nego što će nekoliko minuta istisnuti zrak iz mene.
“Ne bi smo trebale ovako ležati, lijenie, i žaliti za bombama. Hajde da ozbiljno porazgovaramo”
“O čemu”
“O 20 sječanjskih gluposti, naravno! “

Cigla

Bog je poslao Anđela Dželata da me kazni zbog svih nedela koje počinih za života. Na putu do moje sobe Anđelu se zaštucalo. Anđeli ne štucaju kao ljudi. Oni štucaju muziku. Dželati anđeli štucaju nešto tužniju muziku uz pucketanje kao kod starih fonograma. Svi znaju da je tužna muzika najlepša. Teško je presti niti iz vune tišine i plesti pletivo dovoljno gusto da postane zvuk. Još je teže to pletivo ukrojiti u muziku. Teško je ljudima. Anđelima to dođe bez muke, kad neko misli na njih. Neko stalno pominje anđele.

Čovek mora da se rodi da postane kompozitor. Zalud nam volja i predanost da stvaramo muziku ako ne postoji seme u nama koje će da izklija, samo iz sebe i samo zbog sebe. Ljudi znaju da je to seme dar božji. Ali ni dar nije dovoljan. Kompozotor treba i da skupi izvođače, dirigente, producente, tehničare, notne izdavače i, najvažnije, menadžment, pa tek onda da prezentira muziku običanom svetu. Pod uslovom da običan svet kupi kartu za koncert. Tek tad kompozotor može da dokaže da postoji kao kompozitor. Da je onaj koji jest. Muziku je čuo i pre nego ju je komponovao. Nema dileme, muzika je bila u njemu i pre nego što se otvorio i zapisao note. O kakvom se otvaranju radi nije moguće objasniti u dve tri reči. Metaforički rečeno, kompozitor mora da obije sef koji se nalazi negde duboko u njemu. A sefa nema i mora da ga izmisli. To je aksiom: kompozitor nije kompozitor da komponuje, nego da pusti izmišljotinu van da je i drugi ljudi čuju. Muzika nije kao kamen. Kamen ne mora da te lupi u glavu da bi dokazo da postoji. Muzika mora. I kamen je dar od Boga, dar druge vrste. Muzika je božja zahvala ljudima. Bog nije sebičan. On u nama vidi sebe i nema u kome drugom da se ogleda. Mi smo mu jedina slika i prilika. I zato je zahvalan. Anđeli su božanske prirode i satkani su od iste plazme kao i Bog. Ali anđeli su sluge i muzika im nije dar nego tek vetar u želudcu. Njima je svejedno. Oni čuju samo božje zapovesti i ne treba im Dolby redukcija za buku. Anđeli dželati nisu izuzetak. Marljivi su i željni božjih zapovesti. Kao i drugi anđeli, i dželati su pomalo naivni. Samouvereni.

Moj Anđeo Dželat je tako podrigujući svoju tužnu muziku uspeo da me probudi pre nego je stigao u sobu u kojoj sam spavao. Moj san je lopovski lagan. Oprezan. Čuo sam ga na vreme, te uspeo da ukradem celog sebe sa jastuka u času kad je krvnik prolazio kroz prozorsko staklo. Našao je tek dve prazne rupe od mojih nozdrva na podu pokraj kreveta. Našao je i veliko hvala što se umešao u ovu produkciju. U kriminalnom žaru svrstao sam ga u moj simfonijski orkestar, uvrstio u libreto za sledeću operu, postavio za počasnog člana tajnog Ansambla 69, kandidirao za ministra kulture u vladi koju ću kad tad formirati. Ostavio sam mu i blanko ček iz Fonda za mlade i perspektivne umetnike. A kako i ne bih. Ipak je on dželat koji me nije pronašao.

I evo me sad. Sretan. Otvaram se za sledeće nedelo. Zločin je već smišljen. Po već viđenom literarnom obrascu i meni nedostaje novac za stanarinu. Motiv nije teško razumeti. Priznajem, postaću sve što stanodavac hoće. Priznajem i da sam zamislio nešto strašno. Strašan sam kao Putin. Putin i nije neki strašan. Ja sam stoput gori. Kad bih znao, pisao bih memoare i sve slagao. Da zavaram trag. Memoari su duge priče. Ukratko, sve je počelo još pre mog zaćeća. Moja kleptomanija je zapisana u zvezdama. Ne zvezdama Mlečnog puta, nego jedne druge Vaseljene, one pre Velikog praska. Možda i pre toga. Nije ni važno. Čim sam shvatio da nisam abortiran osetio sam želju da dišem. Kad sam napokon prodisao zaplakao sam. Provrištao sam od jada i sreće što napokon dišem. Sećam se da su zidovi u porodilištu bili žuti. Ta boja me smirila. Nakratko. Zatim sam poludeo za majčinim mlekom. Bio sam zadovoljan i presrećan tako nezasit. Dugo. Celu godinu. Bojao sam se pomalo te žeđi jer sam osetio da jačam, da ću prohodati. Da će neko shvatiti kakav sam parazit. Na svakom ćošku Bulevara revolucije vrebale su ostarele prosjakinje i bivše kontese čarajući moje buduće jadove i sreće. Moje krikove i nagrade.

Prvi put sam uhapšen u drugom osnovne. I pre toga sam osećao da moje žudnje nisu legalne. Da nije lepo slabijim od sebe prodavati cigle. Dugo sam pokušavao da se suzdržim. Neuspešno, sve dok me zajedno sa dvojcom starijih dečaka nisu uhvatili u obijanju automobila po komšiluku. Bio sam premlad za popravni dom. Taman uzreo za nauk da je batina iz Raja izašla. Od tad mrzim ideju Raja i umem da se suzdržim. Da pomno planiram i kradem samo na neviđeno. Da postanem neuhvatljiv. Da imam višestruke indetitete i umetne profesije. Um caruje a klade su na otpadu. Što ne postoji naslikam. Zamenim za nešto drugo. Nemam vremena da sve objasnim. Nisam sam.

Kraj

Privatno gorje

Podnaslov: Nova kozmologija divlje galaksije Razgranalog.

Ispod Podnaslova: Putovanje brže od svjetlosti duboko u Spore Zone.

Fizikalni zakoni se daju opustiti u mnogosmjernu širinu. Tamo vani u Transcend pun neslućenih Snaga. Kad čovjek Upletanja probudi Staru Moć proširiće se poput virusa alat Nepromišljenosti kroz um cijele Civilizacije. Nažalost, Druge Snage iza kulisa imaju tamnije snove od mojih. Ustručavaju se raznijeti mi Prostor. Dio mio, Rat je igra karata, varanje i blef. Polako započinjem sastavljati Zaplet. Kako da spasim Svijet prije nego me streljaju?

U međuvremenu… prije nekoliko dana su upozoravali da propast dolazi tek da prođe.

U međuvremenu međuvremena… običnost. Splav nasukan na plaži. Na njemu su dva čovjeka, odjeveni u skupa odijela, mrtvi. Mrtvi muškarci su istočnoeuropski kriminalci, žrtve nečeg što se čini da je banditski hit. Da, osuđeni bez suda. Treba biti jedan korak iza sjene. Dva koraka ispred značenja života na slobodi. Život kao Zauvijek san. Jaovijek. Tek Vječnost u progonstvu.

Istovremeno… u šumi oko jezera u obliku jajeta stoji crvena kuća bogatije i složenije arhitekture od drugih kuća po okolici. Fantazija zamotana u priču unutar otajstva, sportski pametna zapleta, s referencama na Charlesa Dickensa, Edgar Allana Poea, jazz, košarku i mnoge druge stvari.

Za početak… u knjizi čitamo o toplini kamina u velikoj sobi. Priroda vani je previše lijepa da bi je opisivali riječima, razgovor o njoj  bi prekinuo liniju zapleta. Svijetlo u zraku se treba označiti. Sunce još nije zašlo, plavetnilo u zrcalu od vode, podudaranje nepodudarnih boja. Ima onih koji obožavaju Svijet. Ima onih koji ga se boje, oni su obećali da će ga uništi.

Izvan Zakona o hegemoniji čovjeka nad Svim čeka stvorenje zvano Svračak. U dolini vremenskih grobnica, ogroman, razmišlja o strukturama vremena (množina). Svračak čeka. Čita i ne misli. Drži da može držati sudbinu  u svojim rukama i da će satkati odlučujuću Prednost. Zamišlja glazbu koja pluta kroz zrak u sobi. Motzart, naravno. Formira koven užitka. Svi skupa smo uspavane ljepotice, čak kao izgubljeni. Vraćamo se kući u borbi se za kontrolu nad Ostacima.

Gle! Djevojka po imenu Sinkopa uznemireno se izdiže na istaknuto mjesto u Pustari. Žarno poslanje za Posoljenu galaksiju. Ipak, postoji nešto što zabrinjava. Njen optimizam je u opasnosti. Pojaviće se filmski Producent koji želi napeti Sustav, koji izmišlja da je Sinkopa meta zlokobnog prokletstva i da će se izvući jedino ako se ogoli. U Scenarijo se upisuju i druge žene koje umiru od Nečega jer u filmovima svaku ženu opkloli Nešto od čega mora biti spašena. Producenti nisu normalni.

A umjetnost bi mogla biti i otkriće koje će promijeniti naš život zauvijek. Ah! Više od priča o  junacima i brišućim avanturama, zmajevima, prinčevima, zlim čarobnjacima, epičnin fantazijama… ? Nitko ne poznaje ljudsko srce ili tamne strasti koje ga mogu zaustaviti, bolje od Scenarista.

Na drugom katu… ljudi okupljeni oko kreveta s djevojkom lica previše blijedog za život. Njihova jedina Kraljica je na umoru, isijavajući cijanid kroz zatvorene oči. Šest ljudi razmišljaju o njenoj prekrasnoj Duši. Tu je voljena sestra, izmučeni suprug, odana tajnica, ljubavnik i njegova izdana supruga. Nitko ne može pomisliti da je jedan od njih ubojica.

Čitač uz kamin… privremeno pretvoren u zelenog zmaja zbog vlastite sebičnosti i skepticizma, ne može, ni manje ni više, zamisliti gori Vrhunac.

Ova noć će biti najhladnija noć u Sjećanju. Noć što nas uči trikovima o korištenju Vremenskog Vrtloga iz mramorne providne kugle pune sjajnih boja. Naprimjer. Noć koja  vodi u budućnosti. Siječnja 3342.

Crvena Kuća je davno nestaala, jezero i šuma također. U pustinji smo vitaminskog pijeska. Niko ne nadiva imana zemljama ali još uvijek postoje Posjednici, Dušebrižnici i Redovnici zaduženi za oranje. Pojavile su se nove komplikacije dolazkom Novaka (jednina) koji je pobjegao iz Opatije opustošene novim zlim Ratom. Neko mora održati govor i prilagoditi došljaka. Priprema se važna obljetnica. Nemiran ali ne i potresen, jedan od Redovnika prihvata se zadaće kojom će Novak biti proglašen nasljednikom Velikog Vjesnika. Govori o dužnosti riječima samožrtvovanja, misticizma, rasne istine, tajnog zla i javnog dobra. Međ zavodljive i dopadljive fraze plasira Teorije koje Novak mora secirati i ispitivati.  Kakve filozofije se kriju iz sjanih simbola i parola? Koji su to tipovi razmišljanja namamili Posljednji Svijet na urušavanje? I dok Govornik ukazuje na konačnu moralnu poruku nerazumljivim dijalektom, Novak s jezom pomišlja gdje i Ovaj Svijet može završiti.

Niko Vas više ne smije sputavati.

Trnoružica i kamen iz oka krilatog vuka

Ka’je Trnoružici dosadio Princ, zagledala se u me, u kamen iz oka Krilatog Vuka, gore na Slavoluku. Rekla je: Ma tko si ti? I ja bi tako, bila umjetnost.

Sve ću ti objasnit: Priđi i sjedi, pokušat ću opisat čirkušku arenu. Sve započinje mirisom kojeg nema na drugim mjestima, vonj konjskog znoja i urina pomješanog mirisom velikog buketa ljetnjeg cvijeća, čujnog u jednom čudnovato kratkom uzdahu. DA, mirisi se i čuju.
Tvoja publika nije upoznata da miris dolazi iz tajnog rata koji se svakodnevno odvija na piljevini. Publika i cirkuške životinje su jedno te isto. Da bi se životinja naučila nekoj cirkuškoj točki moraš najprije naučiti životinjski jezik, zatim ponovo izučiti i vlastiti jezik, pa korak k povjerenju, pa korak u snagu, pa nazad u povjerenje, i tek si započela biti umjetnik. Mir češ tražiti u sebi, dok iznad tebe vise akrobate na nitima od svjetlosti, razgovarajući trtraljuči jezicima, iza tebe klauni se spotiču preko bačvi a ispred tebe stoji gutač mačeva nagnut unatrag s oštrim čelikom u stomaku. Gradovi i dani tutnjaju pokraj tebe, aplauz kao šum morske pjene, uspjeh i fiasko su dvije strane istog novčića.
Unutar tog žutog kruga pronalaziš neku vježbu kojom ispunjavaš dane i noći, na jeziku u kojem bjes i sreća mogu trčat jedno kraj drugog, u jenodm izrazu. Učiš jahati.
Tvoje konje poznajem dobro, izabrao sam ih iz najboljih ergela, timario i trenirao ih, naučio ih svemu što znaju sad. Kad bičem pukneš kroz zrak razumiće ti želju. Arena je kao neko sunce užareno za slabosti publike i životinja. Umjetnik potvrđuje njihovu predstavu o sebi, zato se međusobno obožavaju. Ja sam sretnik, ja dolazim niodkud, s tvojim novim imenom i zadatkom koji će te očistiti od svih zabluda stvarnog života. Ali to ne može trajati vječno, još pet godina zasigurno, možda deset, trideset. Vječnost je dosadna.
Ponekad vidim labuda gore međ reflektorima. Razumiješ li riječ «ljepota»? Ima li riječ «pokret» neki smisao za tebe? Eto to ti je čirkuš, Lijepota i Pokret ujedinjeni na piljevini.

Slika

«O Veliki, ispričaj mi priču o tvojoj familiji!»

«Familija? Ja nemam ni jednu. Ležim sam na ovoj obali i ne sjećam se odakle stižem, i ne znam kud idem!»

Trnoružica računa brže od učitelja i često bude izvedena pred ploču da čita glasno i pokazuje prstom po karti. Koje su četiri najveće rijeke u Sovjetskom Savezu? Volga, Lena, Ob i Jenisej. A četiri velika grada? Moskva, Lenjingrad, Kiev i Gorkij. Kako se zove Republika u kojoj živimo? Ukrajina. Ko je naš najveći neprijatelj? Njemci i imprelijalizam.
Onaj koji uči i samo uči… već je na pola puta do pobjede. Svijetli budućnost.

Prošlost u snu. Trnoružica često sanja isponova san o konju kojeg ne može kontrolisati. Prestrašena je, ne razumije što joj je činiti, ne zna ni ime konju a ni čiji je. Kad pije vodu konjska njuška mu se pozlati a oči zacakle; mora da je jedan od Sinova koji su popadali na Zemlju. Da li je Trnoružica jedina koja ga je pripitomila, jahala i odmarala se na njemu? U snu je bezglasna i nema bič. Kad mu se priblži vidi da je ozlijeđen, na boku mu visi mrtav crv.

Konj je nesvezan na imanju na koje je Trnoružica ušla bez razloga, podigne ruku da baci crva na zemlju i tad čuje tresak nekih vrata i oštre muške glasove i korake u teškim čizmama. I sovino srce zakuca u grudima. Marica (u snu je Trnoružica Marica) nema svoje srce. Marica je glavna junakinja i nitko neće zauzeti njeno mjesto. Sve što će se desiti s njom davno je odlučeno. Marica vidi očevo lice u konjskom, onaj divlji, tužni pogled od kojeg je nekad bježala. Gladi to lijepo lice i tješi se; lice zjevne kao što nitko nije prije zjevnuo nije, otvori vilicu i zatvori, toplo i crveno. Marice nestane unutra i strah joj se ugasi, slobodna pada tamo gdje nema dna da se razbije o, niti kakve umjetnosti za izvedbu, ni uloge za odglumiti. Život je u njoj, bez misli, razurlan. Takva je bila u snu i takav je bio san u konju kojeg niko nije ukrotio.

A negdje daleko u sutonu Pjetao ide u krug po dvoru, ponosan i nenormalno debel. Kao da je odjednom posenilio nakon što mu je harem neobjašnjivo nestao, velika je tuga i ljutnja u njegovom kukurijekanju kad zastane u svojim usamljeničkim mazurka vježbama, podvije nogu ispod sebe i pusti urlik.

Svijet je nepravedan, nepravedan, uskoro će podne, a nepokretne žene se izležavaju povučeno i uživaju u sunčevom toplom mahanju, svako tijelo čuva svoju tišinu, okolo njih odbačene cipele i šalice bez drške, niko nema neki razlog da započne razgovor, jedino se onaj preplašeni pjetao pokreće, i ambarska vrata lupkaju polako na vrućoj promaji, u pozadini pejsaž, ništa se neće uskoro desiti, pustinja ih okružuje kao nježni prsten, hvala ti Bože, za ljeto puno povjerenja, na ovim danima kad se srpovi ne vide tamo gdje su uredno poslagani, tamo su među astalima visokim do koljena, čekaju da režu.

Biće to jako čudna stršina oko nas kad se pšenica pokosi.

Ako Trnoružica ne zaluta u drugu bajku, nastaviću pripovjedati, nakon čaja. Voda mi vrije.