AUTOCENZURA
Jednom davno bila jedna Mama. Imala je tri sina. Kad sinovi narastoše morala ih je upisati u školi. Svi moraju u školu. Mama je od prije znala da je škola samo lokalni politički projekt u potrazi za trajno rastućim proračunom ali nije znala da bi po kurikulumu djeca trebala zaboraviti biti znatiželjna i kreativna. Ipak, dobro je da djeca malo postanu poslušna i disciplinirana, mislila je Mama. Znanost je danas daleko dogurala i Mama ne zna ništa o novim dostignućima. Školske knjige znaju bolje. Današnje odrasle osobe moraju biti obaviještene o novim izumima, Mama je negdje čula da se tako govori.
Ne smijemo ispisati djecu iz škole. Moramo ih naučiti čitati. Postavite granice i otjerati Pokemone. Mama je shvatila da djecu treba i pokoriti Rektoratu. Mama je pokušala podučiti djecu da je Rektor-ravnatelj najviši akademski položaj u školama i drugim ustanovama u obrazovanju. Rektor od latinskog glagola regere. Ravnatelj je od ravnala. Čudno, ali glagol regere ima isti korijen kao i riječ regres i može značiti: recidiv, propadanje, ići unatrag, kliziti natrag, voziti natrag, povući, potonuti, otkriti, degenerirati, pogoršati, pasti, pasti, pasti, pasti, ispustiti; a i – idite dolje, idite u lonac, idite psima, rijetko – retrogradno. Mama voli svoj rječnik.
Ravnatelj škole koju su pogađali Mamini sinovi je bio lažni hipi. Škola je dočekala djecu pjesmom Beatlesa. I tehničko pitanje za mamu “Koji jezik koristite kod kuće?”
“Nije li to malo glupo pitati?” odgovorila je mama s velikom tjeskobom! Anksioznost je složen i opsežan poremećaj. Mama je znala da nisu tek takva glupa pitanja uzrokovala njezinu tjeskobu, nikada nema samo jedan uzrok tjeskobe. Raste kroz život. Zlostavljaju vas kao dijete, stranci, ambiciozni roditelji, bliski i dalek rođaci, desi vam se neka vrsta katastrofe, okruženi ste negativnim nabojima, ugašeni iznutra u pasivno-agresivnoj samoobrani, ne odustajete pod pritiscima, i onda se pojavi tjeskoba, klinička. Onda se čini da svi mrze svakoga. To se osjetiti u prometu dok ulje krvari iz strojeva. Joni Mitchell je to rekla. Mama je odrasla na Balkanu između srpskohrvatskih i muslimanskih mrzitelja i ateističkih ljevičara, koji su vozili crne limuzine , partijaca koji i održavali kongrese, mnoge kongrese, činilo se da bi kongresi trebali trajati zauvijek, zapravo. Mama se držala po strani što je duže moguće, sve do pada Berlinskog zida, sve dok rat nije ponovno počeo. U ratno vrijeme svi su se pretvorili u antikomunističke razbojnike. Nacionaliste itd. Mama se u tom nije snašla, morala je pobjeći. Mama danas zahvaljuje Crvenom križu što joj dali hranu, odjeću i sklonište u Tanumu iznad Sandvike u blizini Osla u Norveškoj, kad joj je najviše trebalo ali od tog je postala još luđa. Nije ni čudo što Mama danas pogrešno razumije dobronamjerna pitanja po Majorstui u sred Osla. Koji jezik možete koristiti u Zatvorenom odjelu, dok gubite razum? Daj mi ukulelu i reći ću ti nešto o mom jeziku. Obećajte da nećete zvati Službu za socijalnu skrb!
Mamina kultura se srušila, nesretno implodirala. Mama to više ne može podnijeti. Mama ne želi ni novu kulturu. Mama je zanijekala vlastiti identitet u samoobrani, kao strategiju preživljavanja, kao oblik autocenzure. Probajte sami! Oslobodite se, odustanite, postanite plovak na vlastitoj mori. Postanite digresija u priči o tome odakle izvorno dolazimo, samo da biste vidjeli koliko dugo možete nepoludjeti! Ne, neću ti govoriti što da radiš. Smisli nešto za sebe, uživaj u vlastitoj poeziji.
No, budući da svi stalno pitaju, mama kaže: “Izvorno dolazim upravo sa 44.7722 ° N, 17.1910 ° E. Tijekom života pohađala sam 6 različitih osnovnih škola u dvije zemlje. Nastava se odvijala i na majčinom i na očevom jezicima. Svršila sam Real gimnaziju u jednom od najgorih gradova na svijetu, učlanila se u Akademsku zajednicu, prodavala knjige razbojnicima. Imali smo klauzulu o otkupu knjiga upisanu Ustavom. U jednom od njih. Zaradila sam puno novca od toga, svi akademici su puno zaradili tijekom diktature. Na kraju sam se morala prestati, izaći iz sustava, nisam sam se usudila učlaniti u Partiju koja mi je ličila piramidalnu igru i prijevaru. A, cijelo tržište knjiga je bilo namješteno, sve je bilo namješteno, prodaja aluminija, medicine, filmova, glazbe, odjeće itd. Odrekla sam se bogatstva i akademskih titula, i zaposlila kao konobarica, prodavala marihuanu turistima ispod pulta. Da, crno tržište je bilo manje opasno i mnogo čišće. U slobodno vrijeme bila sam DJ u disko klubu u podrumu hotela s dvije zvjezdice. Od 1979. do 1983. upoznala sam žene i muškarce sa svih strana svijeta. Pričala sam, svađala se i vodila ljubav s mnogima od njih. Ali nikad nisam koristila neki Strani jezik. Nikad nisam upoznala te Strance. Jednostavno, nikad nisam vidjela nikoga takvog, stranog. Možda i postoje, ne poričem to, ali nisam ih vidjela. Zašto me ljudi u Oslu stalno pitaju odakle dolazim, zar to nije očito? Rade li svi u policiji? Kako upoznati nekoga ako se najprije moramo legitimirati? Znate li Vi odakle ste?
Imate li rute za bijeg? Dobro je imati ih, govoreći iz iskustva. Radije bih malo razgovarala o vremenu prije nego što vam kažem o tome koje su vlasti utisnule svoj pečat na moj rodni list.”
Mama ima staromodan stav o svemu i ima balkansku paranoju. Kaže kako i druge balkanske bolesti pogađaju Skandinaviju, s pojačanim eklektičnim pod tonom. Neravan bas. Svatko prokrijumčari nešto, zlatanuje. Mama se boji za Svijet. Pogledajte, puno je nepoznanica posvuda. Mama govori sama sa sobom: “Možete li se naučiti nešto o nepoznatom? Je li znanje napisao pobjednik ili gubitnik? Zar ne, etnički gledano, mi smo Mi? Zar ne živimo svi oko Sunca? Nisu li granice između zemalja potpuno umjetne, geografski neutemeljene, političke besmislene iluzije, nasljeđe zaboravljenih drevnih ratova? Znanstveno govoreći. Kako se netko usuđuje to ne shvatiti?”
Štoviše, cenzuriram ono što je Mama rekla o militantnim tendencijama u društvu i pitam iz zabave, je li Ustav znanstvena ili fiktivna literatura? Da, u redu, znam, Ustav je samo pravni dokument. Prijatelju, nije me briga. Pitam za Mamu.
Mama razgovara s drugim mamama dok se roštilja u dvorištu škole: ‘Ne sviđa mi se da su moju djecu o religiji učili političari koji trebaju mlade glasove. Ne sviđa mi se iskorištavanje dječjeg političkog talenta za namjere odraslih, da male građane svijeta uzimaju za taoce lokalni-stari desni-lijevi karijeristi. Ne sviđa mi se činjenica da su prosvjetari političari ili da socijalni radnici rade samo unutar državnog proračuna. Ne volim dobre nacionaliste, lažne pacifiste, oni misle da je sve zasluženo. Ne mogu nagraditi Terminatora s više nego što on od mene uzme sam.” Druge mame pitaju mamu za koga glasa, zašto je tako ljuta.
“Rasprava je završena kada se započne s nasiljem, ako bombardiramo bolnice i mostove s vlakovima. Trebam li glasati u znak protesta? Izbori su moguće ilegalno sponzorirani od strane militantnih lobista. Novo doba je prestaro. Nemamo ruke za budućnost. Moram li postati populist da bih se integrirala među vas, normalne? Kakva riječ! Integracija. Drago mi je da još nema govora o dresuri. Je li vam drago što se oružje proizvodi s djecom kao ciljnom skupinom. Ili je to samo pogrešna raspodjela posla? Pošaljite Ravnatelja na ulicu da sazna da je zabranjeno voziti po nogostupu, čak je i zabranjeno hodati po travi, pa zašto je onda dopušteno voziti limuzinu u školskoj zbornici? Nije li moja tjeskoba dovoljno tijesna za Vas? Mogu li malo pričati o slobodi govora a da me prisilno ne odvedu na Zatvoren odjel?”
Digresija je završila. Opet sretan kraj. Velika sloboda. Treba nam odmor nakon svakodnevnih pobjeda. Proslaviti malo, divlje. Promijeniti kulise. Zamislite hotel s mnogo katova, velikih soba i pogleda. Znatiželjni gosti provode vrijeme sigurni u prvoj klasi. Stari i mladi se odmoraju pod istim suncem. Hoteli su savršena mjesta savršene zločine. Oh, kad bih samo mogao naći miran kafić da završim ove spise. Ako Društvo treba veselu mladež, političari bi mogli osnovati privatne škole za upravo veselu mladež i sve bi trebalo biti u redu … Javna škola je nesretan događaj u životu djeteta. Inteligentna i snalažljiva djeca stoje pred opsežnim ispitima, metričkim sustavom, kemijom i fizikom, raznim paradama, normama za odrasle, prezentacijama, dok jedu masne i smrdljive pakirane sendviče. Kako im predstaviti Franza Liszta? Uz lude gljive? Kako ih natjerati da ne krše zakon? Kako nać vremena i za Nietzschea? Je li dužnost roditelja da ostanu budni i kad spavaju?
Draga djeco, trebali biste odabrati čitanje na drugom blogu. Čekaj da dovoljno odrasteš. Heroji u mom pisanju naći će se u katastrofama koje rastu u svim urlicima. Ovdje postoji dobna granica od 25 godina. Žao mi je što vas moram obavijestiti. Evo, mama je upozorila na nekoliko neugodnih situacija s divovskim strojevima i pokvarenim krumpirom, na vojnike s oblakom dima gdje bi glava trebala biti, na hrpu nevažećih bonova za hranu, i – na hipnotizirane političare sa strašnim ozljedama želuca koji niču želučanu kiselinu na zelenom tlu. Što možemo učiniti protiv ovog ludog klizišta? Da vidim. Umrijeti u snu?
Napomena za 2022. godinu: “Pomiješaj svoju intelektualnu odvažnost s pulpnom fikcijom i pronađi publiku. Daj najbolje od sebe. Voljena, uspostavi red uzbudljivih epizoda s različitim ishodima. Isprovociraj i razmisli o svemu što se događa. Upoznaj svačiji ukus, od jezivog i nasilnog čina do sretnog završetka. Ponudi radost i čuđenje i fine pripovijesti koje teku poput rijeke, neodoljive. Živimo na virtualnom igralištu. U mojoj glavi, u tvojoj zemlji.
Moramo organizirati festivale mašte, promjene i nade. Neka žedna zemlja pije od sunca, daj nam grožđa i veliko “OHOHO”! Djevojke će gaziti grožđe. Ako nas djevojke sada napuste, ako odu odakle su došle, ostati će nam veliki izazov. Netko mora napraviti vino i saznati istinu o svemu. U ogromnim hodnicima tajnih soba, u salivenom tornju života, nepoznati neprijatelj broji sate i čeka da nas okruži. Sigurno.
Izgradi divovski zračni brod koji može letjeti u savjest! Znaš što kažu o savjesti? Mi smo kao ljuska jajeta ispunjena kvantnim česticama koje relativiziraju sa svime. Ne postavljaj mi više pitanja. Obrati se utičnici od 220 W i zamoli elektrone za pomoć. Ljudska moć je samo moć. Može izgledati živa. Na prvi pogled, u društvu smo zanimljivih guštera i vrtoglavo lijepih majki, očeva itd. Nemoj se zavaravati. Elektroni savjesti ne svijetle. Vrište o tami iz koje dolaze. Pišu pismo strašnim mirisom smrtonosnih razmjera obgrljeni mitološkom zmijom pod velikim nebom. Ako dobiješ takvo pismo, spali ga. Potraži lakši izlaz. Uzdaj se u sreću. Nastavi biti.”
Srdačno, tvoj pali anđeo!
SMETNJE 