Ka’je Trnoružici dosadio Princ, zagledala se u me, u kamen iz oka Krilatog Vuka, gore na Slavoluku. Rekla je: Ma tko si ti? I ja bi tako, bila umjetnost.

Sve ću ti objasnit: Priđi i sjedi, pokušat ću opisat čirkušku arenu. Sve započinje mirisom kojeg nema na drugim mjestima, vonj konjskog znoja i urina pomješanog mirisom velikog buketa ljetnjeg cvijeća, čujnog u jednom čudnovato kratkom uzdahu. DA, mirisi se i čuju.
Tvoja publika nije upoznata da miris dolazi iz tajnog rata koji se svakodnevno odvija na piljevini. Publika i cirkuške životinje su jedno te isto. Da bi se životinja naučila nekoj cirkuškoj točki moraš najprije naučiti životinjski jezik, zatim ponovo izučiti i vlastiti jezik, pa korak k povjerenju, pa korak u snagu, pa nazad u povjerenje, i tek si započela biti umjetnik. Mir češ tražiti u sebi, dok iznad tebe vise akrobate na nitima od svjetlosti, razgovarajući trtraljuči jezicima, iza tebe klauni se spotiču preko bačvi a ispred tebe stoji gutač mačeva nagnut unatrag s oštrim čelikom u stomaku. Gradovi i dani tutnjaju pokraj tebe, aplauz kao šum morske pjene, uspjeh i fiasko su dvije strane istog novčića.
Unutar tog žutog kruga pronalaziš neku vježbu kojom ispunjavaš dane i noći, na jeziku u kojem bjes i sreća mogu trčat jedno kraj drugog, u jenodm izrazu. Učiš jahati.
Tvoje konje poznajem dobro, izabrao sam ih iz najboljih ergela, timario i trenirao ih, naučio ih svemu što znaju sad. Kad bičem pukneš kroz zrak razumiće ti želju. Arena je kao neko sunce užareno za slabosti publike i životinja. Umjetnik potvrđuje njihovu predstavu o sebi, zato se međusobno obožavaju. Ja sam sretnik, ja dolazim niodkud, s tvojim novim imenom i zadatkom koji će te očistiti od svih zabluda stvarnog života. Ali to ne može trajati vječno, još pet godina zasigurno, možda deset, trideset. Vječnost je dosadna.
Ponekad vidim labuda gore međ reflektorima. Razumiješ li riječ «ljepota»? Ima li riječ «pokret» neki smisao za tebe? Eto to ti je čirkuš, Lijepota i Pokret ujedinjeni na piljevini.

Slika

«O Veliki, ispričaj mi priču o tvojoj familiji!»

«Familija? Ja nemam ni jednu. Ležim sam na ovoj obali i ne sjećam se odakle stižem, i ne znam kud idem!»

Trnoružica računa brže od učitelja i često bude izvedena pred ploču da čita glasno i pokazuje prstom po karti. Koje su četiri najveće rijeke u Sovjetskom Savezu? Volga, Lena, Ob i Jenisej. A četiri velika grada? Moskva, Lenjingrad, Kiev i Gorkij. Kako se zove Republika u kojoj živimo? Ukrajina. Ko je naš najveći neprijatelj? Njemci i imprelijalizam.
Onaj koji uči i samo uči… već je na pola puta do pobjede. Svijetli budućnost.

Prošlost u snu. Trnoružica često sanja isponova san o konju kojeg ne može kontrolisati. Prestrašena je, ne razumije što joj je činiti, ne zna ni ime konju a ni čiji je. Kad pije vodu konjska njuška mu se pozlati a oči zacakle; mora da je jedan od Sinova koji su popadali na Zemlju. Da li je Trnoružica jedina koja ga je pripitomila, jahala i odmarala se na njemu? U snu je bezglasna i nema bič. Kad mu se priblži vidi da je ozlijeđen, na boku mu visi mrtav crv.

Konj je nesvezan na imanju na koje je Trnoružica ušla bez razloga, podigne ruku da baci crva na zemlju i tad čuje tresak nekih vrata i oštre muške glasove i korake u teškim čizmama. I sovino srce zakuca u grudima. Marica (u snu je Trnoružica Marica) nema svoje srce. Marica je glavna junakinja i nitko neće zauzeti njeno mjesto. Sve što će se desiti s njom davno je odlučeno. Marica vidi očevo lice u konjskom, onaj divlji, tužni pogled od kojeg je nekad bježala. Gladi to lijepo lice i tješi se; lice zjevne kao što nitko nije prije zjevnuo nije, otvori vilicu i zatvori, toplo i crveno. Marice nestane unutra i strah joj se ugasi, slobodna pada tamo gdje nema dna da se razbije o, niti kakve umjetnosti za izvedbu, ni uloge za odglumiti. Život je u njoj, bez misli, razurlan. Takva je bila u snu i takav je bio san u konju kojeg niko nije ukrotio.

A negdje daleko u sutonu Pjetao ide u krug po dvoru, ponosan i nenormalno debel. Kao da je odjednom posenilio nakon što mu je harem neobjašnjivo nestao, velika je tuga i ljutnja u njegovom kukurijekanju kad zastane u svojim usamljeničkim mazurka vježbama, podvije nogu ispod sebe i pusti urlik.

Svijet je nepravedan, nepravedan, uskoro će podne, a nepokretne žene se izležavaju povučeno i uživaju u sunčevom toplom mahanju, svako tijelo čuva svoju tišinu, okolo njih odbačene cipele i šalice bez drške, niko nema neki razlog da započne razgovor, jedino se onaj preplašeni pjetao pokreće, i ambarska vrata lupkaju polako na vrućoj promaji, u pozadini pejsaž, ništa se neće uskoro desiti, pustinja ih okružuje kao nježni prsten, hvala ti Bože, za ljeto puno povjerenja, na ovim danima kad se srpovi ne vide tamo gdje su uredno poslagani, tamo su među astalima visokim do koljena, čekaju da režu.

Biće to jako čudna stršina oko nas kad se pšenica pokosi.

Ako Trnoružica ne zaluta u drugu bajku, nastaviću pripovjedati, nakon čaja. Voda mi vrije.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d blogeri kao ovaj: