…
„Ljudska priroda je tek jedan eksperiment.“ Verica ne voli svoje ime, inzistira da ju zovem N puta N minus 1 podijeljena s 2, iako postoje potencijalni sintaksički problemi s imenima takve složenosti ja poštujem njenu želju. Zovem ju N puta N minus 1 podijeljena sa 2. Upravo tako mi se predstavila kad sam ju upoznala, prije nego što sam saznala kako se stvarno zove. Verica nije jedno od imena s kojim bi bilo problematično živjeti. Verica je zapravo na listi najljepših imena za koje znam. Pretpostavljam da se nisam usudila pitati što je problematično s imenom Verica.
Prihvatila sam da ju zovem N puta N minus 1 podijeljena s 2 i činilo se da joj to odgovara, te da ju to ime uzbuđuje na prikladan način.Tek kad sam slučajno vidjela neke njene račune saznala sam stvarno ime. Koliko neko ime može bit stvarno? Da li su imena dio lijepih snova, ili noćnih mora? Kad sam ju prvi put zazvala stvarnim imenom skočila je i dugo stajala ispred mene s pogledom vola ispred crvene plastične vrećice, prije nego što me gurnula u kut kuhinje, izvukala sam se prijeteći joj nožem kojim sam sjeckala luk. Zavapila je vrisakom koji je izbušio i mene i zidove, rupe su bile vidljive nekoliko sekundi, a zatim se smirila i sve je bilo gotovo, sasvim mirno mi je otela nož, stala uz kuhinjski pult i preuzela sjeckanje luka. Ni danas mi nije jasno zašto susjedi nisu reagirali i pritekli u pomoć. A pretpostavljam da je Veričina reakcija bila upućena samo meni, unutar naše intimne sfere, našeg svijeta, dimenzije, odnosa, čega li?.Da, cijela stvar između nje i mene možda postoji jedino među nama. Da, konačno je pronašla nekog ko ju nije podsjećao na razloge zbog kojih je mrzila stvarno ime i ona i ja smo ušle u druge osobe i drugu stvarnost, stvarnost N puta N minus 1 podijeljenu s 2, stvarnost osobe koja se puni onim što bi trebalo da bude a nije.
Takve stvari se događaju posebno studentima umjetnosti. Takva, matematički oblikovana, imena su im se činila orijentalno mudra. Ta imena se mogu shvatiti bilo kako, u nepoznanice tih formula moguće je umetnuti bilo što i u sljedećem se trenutku naći s potpuno neočekivanim odgovorom. Da, ponekad kad sam najviše od svega poželjela da joj šapnem Verice, znala sam zadrhtati, i zamuckujući ipak šapnuti svakakve tepave intimne varijacije: “N podijeliti sa 2 puta minus 1”. “Dva minus N puta 1 podijeljeno sa …”, “N minus 2 minus 1 puta više od čega?”.
Za nju je svako novo ime postajalo nova sloboda. Počela sam skupljati sastojke imen tvari. Posebno se sjećam kako sam jednom sve smiješala i izgovorila ime što je moguće pogrešnije, “Jedan minus nula minus 1 minus nula”, ko zna? Bilo je grubo. Ipak, čini se da to ništa nije promijenilo. Uhvatila me je za ramena, kao i obično, drhteći preko njih, zatvarajući mi usta na vrijeme, zjenicama. Napokon se uvenula nadamnom s lijepim malim uzdahom, predeći poput mačke. A i ja sam ležeći osjetila neku vrstu ljubavi gdje (ili kad) imena nisu bitna, možda čak nije ni važno da sam tu, pomislila sam. I to je, u dvostrukom smislu, bila skroz oslobađajuća misao.
“Zamisli, ljudi uistinu jesu prirodni eksperiment”, ponavlja N puta N minus 1 podijeljena s 2, i tako me istrese iz vreće starih uspomena…
DVADESETI SIJEČNJA RANO JUTRO
“Ako se 20. Travnja začne nešto ljudsko, hoće li se to roditi 20. Siječnja naredne godine?“
Uzvikujem nakon što sam dvogledom neko vrijeme zurila u naša bedra i listove ispred nas, uz čudan fenomen trnjenja, odmah ispod nožnih prstiju, koje se pojavilo nakon što smo se probudile, i koji se mora dalje istraživati. Može li to biti doživljavati nedoživljene osjećaje? Ili je to samo obična pojava, one uobičajene vrste? Ne nešto iz Biblije, ne trač brbljavih ljudi okolo ili slogani na plakatima na uglovima ulica i na televiziji. Moramo smo biti na sigurnom prije nego što se počastimo ukusnim doručkom.
Dah djetinjstva me golica, prepoznajem drhtaj i potres, moram biti strpljiviva s dvogledom pred očima, sve je u malim bljeskovima. Kad se nas dvije, Drhtavica i Potresica, donekle dogovorimo o omjeru snaga, tad će kaos prestati i uvećane slike stvarnosti će se zalijepiti na mrežnicu.
“Dvadesetog travnja i siječnja ništa sebi ne uskraćujete. “Namjeravaš li dovršiti moj tok misli?” kaže N puta N minus 1 podijeljena sa 2 nakon što sam joj neko vrijeme držala nadlakticu, kopkajući mi nos, kao što bi svaka djevojka i trebala kopkati u vrijeme kad se dogodađa ovo što se dogoađa, na tabanima ispod naših prstiju. Grize me za ušnu resicu dok mi ruka slijepo pipa ispred očiju u potrazi za podešavaču na dvogledu.
“Pogledaj!”
“Nema na čemu”
“O MOJ BOŽE”
“Što?”
“Tako lijepo!”
“Vidjela sam tisuću takvih stvari! To je svakodnevni život. Sve naše datoteke. Što je ovo posebno u ovom?”
“To su boje i obrub, poput siluete, poput kose Grete Garbo kad ju svjetlost uhvati s leđa.”
“Pogledaj! N podijeljena na 2!“ tako je često zovem, da ne bi zamuckivala, posegnem opet za dvogledom i vidim gljivu atomske bombe, poput dragulja. “Sve nestaje!”
“Sve dano je nestalo, davno”, uzdiše ona.
“Vraga je.”
“Ne spominji ga, mogao bi se vratiti.“
“Misliš da nas čuje?”
“Ko bi nas slušao?“
“Ljudi kojima su bitne atomske bombe, posteljina i ostalo? I nožni prsti.”
“Ne mislim. Samo nas stavljaju u ormar s etiketom. Nema koristi.”
“Da. To ne zvuči baš hrabro, zar ne?”
“Ne razmišljaj o tom. Bit će novih atomskih bombi i bit će lijepe poput ove, ako ne i sve bolje i bolje” kaže N podijeljenas2 prije nego što će nekoliko minuta istisnuti zrak iz mene.
“Ne bi smo trebale ovako ležati, lijenie, i žaliti za bombama. Hajde da ozbiljno porazgovaramo”
“O čemu”
“O 20 sječanjskih gluposti, naravno! “
SMETNJE 