Zamisli da si i ti rođena. Da možeš započeti s nečim, da si u akciji sve dok nas smrt ne rastavi. Zamisli da ti neki anđel sidi na ramenu i govori, neprekidno:
Ako ne razumiju što im to radimo onda im triba to i prestat radit.
Bezvjernici sve objašnjavaju testeronom i riješenje je uvik, dakako, uran.
Beznadežni kažu da duša živi posli smrti, da potencija raste posli svršetka.
Zar nije jednostavnije da gajimo nadu da ne živimo u nekoj zrakoplovnoj kompaniji?
JE!; lakše se leti pod vodom, ali zar da zaboravim da sam komplicirano i nad dimenzialno biće?
Ne mogu zaboraviti da dišem.
Ti si samo jedan ideal lipote.
To si ružno reka.
Ali sad vidiš razliku.
Ali ja neću da znam za ekstreme.
U sredini je najgore.
Što ti imaš među nogama?
Ja sam jednosex, bez izlučevina sam ja.
Za koga radiš?
To je lako zaključiti.Ti ćeš biti mlađa od da stariš, tilo nije pržun, ti si makina i nedostaje ti eliksir, statistički gledano.
Da, ako računaš arapski, ako priznaješ nulu.
Da nema ničeg nije bolje od da ništa nije moguće. Život je neplanirani naboj.
Ja ne ću da mi je bolje.
Hoćeš li da ti je gore?
Zašto moraš govoriti o tom?
Zato što Zemlja nije žena, tek vatra s cool površinom.
Ja ne ću da znam za razliku.
Kraj za početak
Zbogom, ja idem na put! Ako tražiš jubav, ne slušaj me. Ja sam puno čita, a knjige o jubavi sam najviše volia, judi tako lipo pišu o Njoj. Svit je pun Nje! Zbog Nje se posuđuje cukar od neprijatelja. Ona se viori ki zastava uz pute po kojim hodim, smije se i ima crvenu kosu. Nikad mi se ne će vratiti, ali je moguće da zapleše sa mojim sjenama, po zidovima, ulici, iza kantuna. Jubav je sigurno nesigurna, ka divojka na visokim potpeticama. Ulice se prominu zbog Nje, piše u pričama. Ali ne u ovoj! Iako nemam ništa protiv da ljudi plešu tango, ovo je priča o urušenim tvrđavama, o učešću u progresu, o čitanju letaka, i evenualno, o plaćanju pune cjene za izvođenje drame o mržnji. O bacanju kamenja, o dogmatičnim filmovima, revoltu, živcima i vječnom miru. O većoj Njemačkoj, ogromnoj Rusiji, božjoj Americi, Sovjetskoj Aziji, Moćnoj Angoli, prilagođenoj Palestini… Svaka zemlja mora postat bolja zemlja, sasvim prirodno. Ja ne ću da pišem o nekom Beogradu, niti ćelavom San Francisku.
I napisana je najviše na tuđem jeziku i slavi mir. Fabula počinje u ratu, onom Drugom svjetskom, u Bretanji, prolića 1940.
Njemci su umarširali u Pariz.
Ja sam bi sin ribara.
Otac je bio na moru. Brod je potopljen od nekih civilnih akcionaša, crnoberzijanaca, ili neke bezbojne podmornice. Divojke su dolazile u vižitu jednako ka i pri rata. Nikol, ona najlipša, govorila je da moram zaboraviti na rat. Čita sam joj Hemingveja i preskakao jubavne djelove:
Samo idioti umiru za Ameriku!
Smijala se: Zar stvarno mislis da će nas bombardirati!
Jel poznaješ nekog iz Pokreta?
A poznaješ li ti nekog Nazistu?
Imaš li pasoš, zlata?
Krijem jednog Jevreja iz Poljske, tamo ih ubijaju.
Ima sam i brod, mogli smo pobić u Irsku.
Otac ti je bio Njemac, protivio bi se!
Majka mi je Columbijska Ciganka. Ne, niko nas neće ubiti, pogledaj ovo nebo, ni jednog oblaka, mir. Ovo je Zapadno Carstvo, Atlanski ocean, i ako Cherchill izgubi izbore biće kraj rata. U Engleskoj ne vole konzervativne.
Opasno je da pomažeš izbjeglice!
:::::::::
U metafizici, filozofskoj disciplini koja istaržuje pozadinu našeg svijeta, zamišljanje nezamislivog je poznat trik da bi se ustanovilo koliko je neka misao uopšte misao, koliko je ovaj svijet svijet, koji svijetovi postoje pored ovog, i da li postoje? Dalje se argumentuje i o tome da li je neki zamišljeni fenomen samim zamišljanjem i postao ostvaren? I da li je uopšte moguće zamisliti nezamislivo? NPR: Moguće je zamisliti da negdje, u nekom svijetu postoje ljudi sa zelenim krznom namjesto glatke ili normalno dlakave kože. Egzistencija takvih je dakle moguća u nekom zamišljnom svijetu. Na ovom svijetu ne postoji ništa što bi u principu i generalno moglo osporiti mogućnost postojanja takvih ljudi, čak ni neki metafizički faktor nije u stanju postaviti barijeru tako zamišljenim bićima.
:::::::
Onog dana kad su vojnici došli s mora Nikol i ja ležali smo u krevetu. Na brzinu je obukla moj ribarski kombinezon. S kačketom na glavi izgledala je ka zgodan mladić. Nadraženi vojnici je nisu dirali. Ya dobih Camel. Rat nije gotov, pomislih. Cilu slijedeću godinu nismo mogli trgovati, nismo plovili, vlak je bio samo za militiarce, bez voznog reda, telegraf nije radia a radio je bio bez programa. Bili smo slobodni ali siromašni. Morao sam početi pisati o svemu ovom , o ovoj Bretanji. Mnogo godina posli napravili su film po mojim spisima. Smišno! Svit u kojem živimo je Smišan.
Moguće se je i obogatiti čitajući! Ali pustite me da, u međuvremenu, radim nešto bezvremeno tragično. Sve je u Panavision, mnogo nas je rasprodanih. Da ti opišem ugođaj na Premijeri? Najprije, da li ti treba novi posao? Tele-prodaja, Mrežna-razmjena bilih zastava. Da li bi radio-la kao Faraon ili kao Turist? Novac? Niko ne uzima VULO, ona raste na drveću a život je Blagoslov! Publika se identificira! Hajdemo u kino da ćutimo o nečem! Ne, nije moguće pisati u perspektivi, nije moguće biti Tica. MI varamo ili smo prevareni. Umjetnik Milenijum drži govor:
Piši višedimenzionalno! Jedi! Čovik mora biti gladan da bi dobro i pravilno pročita štivo! Mi pisci smo bogati i siti danas. Don Kihot je pobjedio Vjetrenjače. Odisej se vratio Kući. Žena mu Penelopa sad piše Kuhar-knjige, i to jako dobre. Kuruzna zrna, maslinovo ulje i zečiji bataci, jaki mediteranski začini, levanda, ružmarin, koromač, jutica, pomidore i sviježa izvorska voda kufa se dugoooo, satima, a servira s hladnim kefirom. Čitaj glasno: izbjegni lažnu ljubav! Založi se za humanizam u književnosti ili uvedi totalnu prohibiciju. Sjećanja i pripadnost, nasuprot Ani Karenjini i njenoj sudbini. Napiši nastavak. Grof Vronski nije slavno poginuo na frontu, nego u Venecijanskim Javnim Kućama skapao od sifilisa. Bolest čežnje? Teror i mrak.
Danas sam pronašao knjige ispod kapaka, ispisane žarkim crvenim slovima.
Mirno more, More bez valova, More smrti. Tišina. Dok u Metropoli bruji. Svaki dan nova izvjestija. Politika, Ekonomija, Populizam, Marx, Hitler, Metafizika, Jung, Bog i Boginje, Smisao, Život kao cijela Cjelina u Kosmosu i bliže, Moramo li rastaviti lanac da objasnimo kariku, Možemo li izvaditi kariku bez da prekinemo Lanac, Kako onemogučiti produkciju u samodavljenju, Tehnologija i Ideologije. Tehnologija je svjest ideologije a ideologija savjest tehnologije. Da li je Religija podsvijest ili samo dobra vijest, Laž? Istina je kruti trag od ideja. Oslobodi. Što se točkovi brže okreću priroda se više usporava, resursi su ograničeni. Da bi cijeli svijet imao tehnoloski i životni standard Skandinavije morali bi smanjiti ljudsku populaciju za 75 %! Šta s Tigrovima? Nafta, željezo, staklo i beton definiraju pravila igre u lipo i u ružno, ispravno i krivo. Nama ostaje da definišemo vlastite duše gdje i kako stignemo, svim sredstvima. Tehnokratija je Ideologija. Marksizam je Proleterski idejni Promašaj baš kao što je Nacizam Malograđansko Ostvarenje pod Pritiskom Trulog korijenja. Strukturalna racionalizacija. Metropole su jedinke i ćelije za usisavanje moći, iz zemlje, planina, rijeka, trave. Metropole su zabile svoje plugove u mora i minerale, u biljke i seljačke duše, u temelj…asfaltirali su RAJ i otvorili parkirališta, ružičaste hotele, prodavnice i ljuljajuće vruće tačke (swinging hot spot). Ne znamo šta imamo dok sve ne izgubimo, hej farmer, farmer jeba te DDT now,- Joni Mitchell reče. Jest, to je istina, ali sve zavisi ko i kako gleda na sve to, kako se mi sami definišemo, individualno u vremenu i prostoru, i usprkos vremenu i prostoru…? rekoh ya, ti ili on.
Zaratimo svaki put kad pregovaramo o nagradi za MIR. Primopredaja Nagrade je najsloženija ratna operacija te godine. Snajperisti na krovovima, tenkovi na ulicama, kontrole u saobraćaju, sive i kaki uniforme, orlovi, vrane, paravojne formacije, motoristi, breakeri, mrki pogledi, rasna segragacija. Slijedeći Ministar Države možda će biti neko ko ne govori ni jedan strani jezik. Streljaće ljude tajno u podzemnim željeznicama jer mliko iz iste krave nazivaju nekakvim mljekom, i zbog zamjene kruha za hljeb, dobrog za dobro. Viruju propagandi. Čuj, kava u kafani? Domaće pop pjevače i cice je zabranjeno slušati ako niste domaći, a i neizdrživo. EEE DA SAM JA ADAM. Nije često da osjetim da sam na pravom mistu u pravo vrime. Ponekad virujem u sudbinu. Ne onu koju čovik može da uzme u svoje ruke nego onu drugu, nepredvidivu. Uvik onaj osećaj da se na nešto čeka, da će se nešto desiti, da će se nešto prominiti. Sad se upravo tako osjećam, kao posli prvog piva na pola puta prema plesnom podijumu. Ovako mora i da se taj Adam osjećao pred tom Evom. I da nije ove prolazne mladosti booooože kako bi lipo bilo. Ovako ne znamo da cjenimo slobodu, ne znamo kako da se njišemo.
Eva govori, a ja slušam. Imam velike i osećajne uši, slušam i mislim iako bi u ovom času bilo pametnije da se izjasnim, da misli pretvorim u riči. Malo mi je teško da zaokružim usta oko nečeg konkretnog. Ali vježbam, vježbam. Pet minuta s novom Madonom u disku i smučilo mi se, linije mi pobenavile. Počinje u punoj vojnoj opremi a završi na traljavoj tangi, ima očuvano tilo ali malo rošavo. Pokušavam da zamislim kako je drugi muškarci vide. Povući će mo se u separe sa dobrim pogledom i pričati o mogućim i nemogućim stvarima. Gori doli. Ne razumim zašto sam se ovoliko uzbudio zbog Evinog dubokog dekoltea. I zašto sam pomalo zao? Pomokriću se. Na zidu u zahodu neko je napisa: ”Lepo je vreme, danas je nedelja, hrana nije loša, koliko godina ima tvoj pas?”. Ljudska genijalnost je bezgranična, što se vidi i po zidovima. Izvadio sam kemijsku olovku i dopisao: ”Tvoj pas smrdi.”, a onda izgubio inspiraciju, nemam više ništa na srcu. Baba Sera je zaslužila dva dinara i ovaj put.
Nešto će se desiti, kasnije! kaže ona.
Izgleda da stvarno tako misli. Odgovaram neobaveznim:
Ja nikad ne ustajem prijepodne, pogotovo ne nedijom, takav sam ti ja, NE DELAM!
Odjednom me obuze osećaj da sam usrid neke španske sapunice.
Možda zato hoću da ubrzam stvari, da se što prije desi nešto totalno drugačije. Ima i važnijih stvari u životu od grijeha. Atomske bombe, na primjer. Ali svaki put kad sidnem mislit o važnim stvarima na inteligentan način ja popizdim. Neko oko mene uvik zaskriči skroz nezainteresovan za moju koncentraciju, i onda se vratim u moju sapunicu. Proklete mace, mislim dok se penjem uz drvene stube i ponanavljam u sebi psovke o životu i sudbini.
Izgledaš tužan, u čemu je problem?
Nema problema, i ne ću ni da ih imam,- kažem dok mislim da ipak nisam pravi čovik na pravom mistu. Svi imaju neki problem, Eva zna sve o tome, ima iskustva. Ima tako malo prijatelja sa kojima možemo govoriti o nekim stvarima, šapće mi u uho, dečko moj. Probudi se, pada svit. Ruke na mom stomaku nisu više tako ledene. Noge su naučile ples. Doći će i taxi, poslednji put reći će mi da me voli kroz calling. Doći će račun za stanarinu, izbacit će me iz Raja zbog jedinog preostalog grijeha, nule na računu.
I kako u svemu ovom elegantno stariti? Beton beton! Nemoć uz pljuge, spojimo prozu i strast, obogatimo se obostrano, obilježimo ljepotu ljepim pisanjem, tiskajmo bestselere, bijele zube karijesne civilizacije onemoćalih izdajnika, esencijalne priče o porodicama i Bendovima, dovoljno obuhvatnim da obuhvate pitanja vjere, rase, pripadnosti, moderne tehnologije i kako iznaći istinsko iskonsko VRIJEDNO i učini ti ga dijelom stvarnog života? Ništa novo pod neonom u polusvijetu. Dvadesetprvo stoljeće je započelo s početkom veka tako što smo dobili e-mail od Praoca. Neki. Neki od sestre Istine. Dovršili smo svoje davno začete regate u neoliberalizmu, neprestano i euforično međusobno se dopisujući sa strancima s fakulteta moderne umještnosti, historičarima, radilkalno produhovljenim intelektualcima iz državne bezbjednosti, predavačima večernjih škola, Božičnim kupovnim groznicama, crnim tradicionalistima i donatorima Crvenog (ko krv) Križa.
Spasite dicu!
Simboličnost se mistično uzdiže kroz afirmativne slobodne aktivnosti i druge svete krave uvijek nanovo renoviranih ključnih momenata zapleta, slomljenih veza (links) i dobro zamješanih javnih nastupa, koncerata, NE?! To jest, izljeva originalnosti i multimedijalnih simfonija jasnog dijalektičkog i virtuoznog talenta toliko precizno izraženog da svaki dijalog i interakcija postaju besmisleni. Kao i kod Prusta i Krleže, uostalom. Upiti do poslijednje kapi sve privilegije susreta s VIŠIM načinom postojanja, kao emigrant izaći s punim kesama iz centra s mješovitom robom novog svijeta uzaludne slobode izbora, obasjan milošču prezentovane milosti, postati lirično sposoban s odmakom od banalnog. Sresti estradnu zvijezdu, primiti karmu. Ne cerim se zbog humora, već reduciran na veliku Mamu Bosnu, ne podnosim tu vilu Blablabla… izudaranu vjekovnim pesnicama stoljetne sudbe na raskršću i vjetrometinama, umorenu vječnim mješanjem pod silovateljima i ličnim iskustvima običog čovjeka … po Andriću (ma daaaaj). Umjetno pametani, opijeni popularnom kulturom i niskim ambicijama, snovima o vlasti u provinciji, o djeljenju autografa svima koji su dovoljno svjesni da ne traže ništa više od Tvoraca s chic statusom boemske avanti-garde, unucima Petrovića Petra, voditelja kroz programe nepoznatih producenata. Zvijezde su plaćene da sijaju sjaj stvoriteljev. A kao i MTV, i neboder Ujedinjenih Nazia je katedrala maksimalno o(D)slikana Mikelanđelovim kopijama, Pikasima crnobijele, tj. sive, nakaznosti, senzitivno uhroničenim u sekunde svakog tona.
Baglame su tvrde al izvaliću direk. Literarne veličine zakopane na taktičkim mjestima u tekstu o zori naših noći. Iz komiteta gradske bagre napuhanih mudraca i na zapovjed šapćem ti Pamflet o zabavama na liniji fronta između briljantnih karaktera i praznih fotelja koje se i onako ne okreću oko osi. Čemu uzbuđenja i happy end? I kad će mo priznati da nas nije briga za sve ove ljude, zašto bi se naprezali da im i posmrtno damo smisao postojanja kad ONA, što niz bašću džule zalijevati ode, neće ni da čuje. Kad ćemo im oprostiti što smo zatucani u tolikoj mjeri da nam ne pada napamet da posumljamo da ni sami nismo ništa bolji od gazda žicaroša i jadnograđana na Malovelikog mista? Koliko negacija može stati u pitanje koje zahtjeva pozitivan odgovor? Glavni junak je samo HUMAN i s tim je valjalo započeti ovu povijest. Gospodična, večeras slušam THE BULLDOGERS, igram tango s vremenom, uvježbavam se za STVARNOST sa svim velikim slovima! U iskonu opet EVA i jabuke ranke! Pa kaže: O bože ova djeca; ovi novi klinci nisu kao mi, znaju da cijene slobodu, znaju da gluvare. Eva priča, ja slušam. Zbog tog smo izgnani!
Odakle zoveš?
Dobro to znas?
Možeš li doć?
Za petnaest minuta sve je bilo gotovo!
Miss Ambrozija je umarširala u uniformi i nije se prestala uvijati dok joj nisu spale gaće, daj pusti malo jače, pa nismo u operi, anarhija all over. Teško mi je razumjeti kako ovi junaci oko mene dosežu zadovoljštinu, karakter je sudbina, pogled je isti iz svake lože, prokleti kanibali. Kako vrijeme prolazi, dok trepneš, odeeee … na drvenim bijelim cipelama s viiiiiisokim petama. Vječna sudba koju znamo napamet. Deset koraka i nema je na sceni. Deset zapovjedi ukucane na deset kamenih skalina u tami dicso kluba. Čudna šuma je to. Rudi umukni! Šeikovi sinovi smo mi na jarbolima visimo svi!
Djeci ne kažem da sam pobjegao od rata nego raspada Teške industrije u Bosnia. Njima nikad nije dosadno, stalno hoće nove priče. OK. Obnovili smo Industriju ali bez Vajte. Svi Marš u sklonište!
ČOVJEK JE DANAS SVE PRAZNIJI U DUŠI I PLANETU ZEMLJU POLAGANO RUŠI, OD RATA DO RATA, OD VRATA DO VRATA PRESTAJU DA BUDU I MAMA I TATA, ZA LJUBAV TREBA IMAT DUŠU
Ostaće nam samo mrtva mora bez valova, ajte dico u kino, igraju MUTANTI. Dico!!!! Budite sretni da vas nisam odvea na neko egzotično pusto ostrvo BEZ ŠKOLE da se igramo skrivača! Pivaj, moja bivša, sitiš li se dušo moja kako nam je bivalo lipo! THE DJAVOLI, najlipša pisma bila si, nikad sretan nisam bio kao tada, mmm jagode i čokaolada, neka ljubav naša vlada!!!!
Sve ovo oko mene su naši Banski dvori. Unutra su i Banjska kupatila.
Lakše je izučiti tuđu kulturu nego trpjeti svoju. Oko za oko isplakano, srce za srce slomljeno, za tebe sad je kasno, a za mene prerano. Naša muzika je rođena u kolutu dima i s mirom. Kod još nije provaljen.
Prije svakog rata bila je neka ljubavna pričica… bez tiraža.
Hoćeš li ubrzo odputovati?
NE ZNAM, zaboravi rat! Čitaj dalje!
Gotovo je, kraj! Zbogom oružje i bi svetlost i cveće, posvuda!
Nismo izbjegli! A i zašto bi? Orlovi se vole u padu.
Zato hoću da izgradim ZID oko sjevernog pola. Svijet je strana sila i invazija je počela. Svijet je jedan komšiluk i tamo su zauzeti sami sobom kao i MI. Ali s opasnijim namjerama. Neko je oko nas kome je mrijeti. Mogli bi zamoliti komuniste, pričati s Judom, trebaju nam prijatelji u svijetu, da pomognu kad zavedu Diktauru. Samo da Sunce ne eksplodira prije vremena. Evropa je intergalaktički projekat. Gradimo Brod, putujemo polako, koristimo resurse svake planete na koju sletimo. Ljudi će dobiti Znanje o svemu tek kad odletimo. Sad ih dresiramo da žive sa nama. Pokazaćemo im naš humanistički obraz, ne ćemo ih koristiti kao pokusne kuniće ili kao Robove. SVE što je moguće za nas jeste i za njih. Umjetnost mogu da čine koliko im je volja ali da ima neke koristi od toga, to su sami izmislili. Umjenost je neupotrebljiva na Zemlji. Ovdje nam treba MEMORIJA a ne nešto neopisivo. Civilizacije su neprirodne. MI gradimo zajednicu na nekom drugom mistu, međ dugama i varkama, u vakumu.
Ali kako to nekom objasniti!!!